Temeljno za život i poslanje svakog isusovca jest iskustvo koje ga smješta, jednostavnim riječima, s Kristom u srce svijeta, piše Ignacije.hr. To iskustvo nije tek temelj postavljen nekoć u prošlosti i s vremenom zaboravljen. Ono je živo, u tijeku, hrani se produbljuje dinamikom isusovačkog života u zajednici i u poslanju. To iskustvo uključuje i obraćenje od, kao i obraćenje za.

Sveti se Ignacije, dok se oporavljao na postelji u Loyoli, uputio na intenzivno nutarnje putovanje. Postupno je shvaćao da one stvari koje su mu godile nemaju trajnu vrijednost, dok mu je odgovor Kristovu pozivu ulijevao u dušu mir i želju da Gospodina bolje spozna. Ipak, kao što će kasnije shvatiti, ova se spoznaja stječe samo u sučeljavanju s lažnošću onih želja koje su ga do tada nosile. To se sučeljavanje dogodilo u Manresi.

Ondje ga je Gospodin, poučavajući ga kao školarca, blago pripremao da shvati da se svijet može gledati i na drugi način: pogledom slobodnim od neurednih privrženosti, a otvorenim za urednu ljubav prema Bogu i prema svim stvarima u Bogu. Ovo je iskustvo dio putovanja svakog isusovca.

Stvarnost mu je postala transparentna te mu omogućila da vidi kako Bog djeluje u dubinama svega i kako ga poziva da “pomaže dušama”.

Dok je bio u Manresi, Ignacije je na rijeci Cardoneru imao iskustvo koje mu je otvorilo oči tako da su mu “sve stvari izgledale nove” jer ih je počeo gledati novim očima. Stvarnost mu je postala transparentna te mu omogućila da vidi kako Bog djeluje u dubinama svega i kako ga poziva da “pomaže dušama”. Ovaj je novi pogled na stvarnost poveo Ignacija da traži i nalazi Boga u svim stvarima.

Kušanje i gledanje Boga u stvarnosti je proces.

Razumijevanje koje je Ignacije primio naučilo ga je kontemplativnom načinu postojanja u svijetu, kontempliranju kako Bog djeluje u dubinama stvari, kušanju “beskrajne slasti i draži božanstva, duše, njezinih vrlina i svega ostalog”. Počevši od razmatranja o Utjelovljenju, jasno je da Ignacije ne zaslađuje i ne iskrivljuje bolne stvarnosti. On zapravo počinje od njih, baš onakvih kakve jesu – siromaštvo, nasilna preseljenja, nasilje među narodima, napuštenost, strukturalna nepravda, grijeh – ali onda ističe kako se Bog rodio u ovim stvarnostima, te tu pronalazi ljupkost. Kušanje i gledanje Boga u stvarnosti je proces. I sam je Ignacije to morao naučiti kroz mnogo bolnih iskustava.

 Iskustvo skrivenoga Boga ne može se uvijek izbjeći, ali i u dubinama tame, kad se čini da je Bog skriven, Božje preobražujuće svjetlo može i dalje sjati.

U La Storti je primio milost da bude smješten sa Sinom dok nosi križ pa su tako i on i njegovi drugovi uneseni u Sinov način života, sa svojim radostima i trpljenjima. Na sličan način Družba danas, ispunjavajući svoje poslanje, doživljava Gospodinovo sudrugarstvo i izazov križa. Privrženost “služenju vjere i promicanju pravde”, dijalogu među kulturama i religijama, vodi isusovce u granične situacije gdje pronalaze snagu i novi život, ali također tjeskobu i smrt – tamo gdje je “božanstvo skriveno”. Iskustvo skrivenoga Boga ne može se uvijek izbjeći, ali i u dubinama tame, kad se čini da je Bog skriven, Božje preobražujuće svjetlo može i dalje sjati.

Gospodin se pojavljuje kad to najmanje očekujemo, da nas osobno utješi kao prijatelj te kao središte bratske zajednice i zajednice koja služi.

Bog intenzivno radi u svojoj skrivenosti. Uskrsavajući iz grobova osobnog života i povijesti, Gospodin se pojavljuje kad to najmanje očekujemo, da nas osobno utješi kao prijatelj te kao središte bratske zajednice i zajednice koja služi. Iz ovog iskustva Boga koji djeluje u srži života, uvijek se iznova rađa naš identitet kao “službenika Kristova poslanja”.