Kada je dr. Bernard Nathanson umro od raka u veljači 2011., pisci osmrtnica uredno su zapisali da je postao katolik još 1996. Neki su se čak prisjetili razloga koji je dao za taj korak.

U 1960-ima i 1970-ima, Nathanson, njujorški ginekolog, bio je nacionalni vođa u kampanji za legalizaciju pobačaja. Tada je ugledao svjetlo, okrenuo se protiv pobačaja i postao borac za život. Pristupanje Katoličkoj Crkvi bila je još jedna faza u procesu obraćenja, piše Simply Catholic.

Ali zašto postati katolik? Jer, objasnio je Nathanson, Katolička crkva ima najbolje razvijen sustav za traženje i primanje Božjeg oprosta. “A ja, kao netko tko je sam izvršio 5000 pobačaja i podijelio odgovornost za još mnogo tisuća, imao sam veliku potrebu da mi se oprosti”.

Slijediti savjest

To je dirljiva priča. Ali većina nas nije grešna u toj mjeri i stoga, možemo zaključiti, možda nemamo toliko razloga kao Nathanson brinuti se o grijehu i oprostu. No, je li to baš tako?

Iako ponekad može biti primamljivo tako razmišljati, u suprotnosti je s prvom Ivanovom poslanicom: „Reknemo li: ‘Nemamo grijeha’, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznajemo svoje grijehe, on [Bog] je vjeran i pravedan te će nam oprostiti grijehe i očistiti nas od svake nepravde. Reknemo li: ‘Nismo sagriješili’, pravimo ga lašcem i riječi njegove nema u nama” (1 Iv 1,8-10).

Današnje moćne sile u kulturi potiču ljude da ignoriraju ili umanjuju svoje grijehe i, ako su katolici, da preskoče sakrament pokore. Zbunjene ideje o savjesti često imaju velike veze s tim. “Činim ono što mi savjest govori”, kažu ljudi, “i to je dovoljno.”

ISPOVIJED / FOTO: PIXABAY

Ljudi su govorili istu stvar u vrijeme blaženog Johna Henryja Newmana. Ali ugledni britanski obraćenik oštro je kritizirao ideju savjesti koja implicira. Nazivajući ga “krivotvorinom” prave savjesti, Newman je 1875. napisao:

“Kada ljudi zagovaraju prava savjesti, oni ni u kom smislu ne misle na prava Stvoritelja niti na dužnost prema Njemu… Oni zahtijevaju ono što misle da je prerogativ Engleza, da svatko bude sam svoj gospodar u svemu i da ispovijeda ono što želi i voli, ne traži ničije dopuštenje i računa svećenika ili propovjednika, govornika ili pisca neizrecivo drskog koji se usuđuje reći riječ protiv njegova odlaska u propast… na svoj način.”

Rizičan posao, mogli biste pomisliti. Osobito s obzirom na stav koji je iznio još jedan britanski obraćenik-autor, mons. Robert Hugh Benson, u vezi s ozbiljnim grijesima koje krivnjom možemo ignorirati: “Potrebno nam je … oproštenje koje se spušta kada nismo svjesni da ga moramo dobiti ili umrijeti. … Samo Bog, koji zna sve, može nam učinkovito oprostiti.”

Dramatičan pad

Prije nekoliko godina knjiga društvenog kritičara Christophera Lascha o kojoj se mnogo raspravljalo ustvrdila je da našim društvom dominira “kultura narcizma”. Činilo se da ta etiketa odgovara. Narcisi, iako poznati po samozaokupljenosti, klone se samoispitivanja u bilo kojem smislu. To čini narcisoidnost smrtonosnim neprijateljem kajanja i priznanja koji se smatraju elementima čestitog života.

Bilo da prihvatite ili odbacite Laschevu društvenu analizu, brojke ne ostavljaju nikakvu sumnju da u današnje vrijeme postoji ozbiljan problem kada je u pitanju pokora. U tolikoj mjeri, zapravo, da se često kaže da je sakrament u krizi.

Ovdje postoji kriza, ali zapravo nije sa sakramentom – nego s ljudima koji ga trebaju, ali ga ignoriraju.

U jednom nedavnom istraživanju, čak 75 posto onih koji su se izjasnili kao katolici reklo je da su primali pokoru – išli na ispovijed – manje od jednom godišnje. Mnogi su rekli da nikad nisu. (Nije iznenađujuće da je 75 posto otprilike isti postotak kao brojka za katolike koji ne idu na tjednu misu.)

Problem nije nov. Sakramentalna ispovijed godinama je u velikom padu.

U 1950-ima i 1960-ima, oko 80 posto američkih katolika išlo je na ispovijed barem jednom godišnje. Istraživanje iz ranih 1960-ih pokazalo je da je 70 posto bilo na ispovijedi u prethodnom mjesecu. Ali do 1986., ispovijed u prethodnom mjesecu pala je na 23 posto. Među katolicima od 18-30 godina bilo ih je 14 posto.

Dolje i dolje. Do 2005. manje od polovice katolika izvijestilo je da ispovijedaju svoje grijehe jednom godišnje.

Racionaliziranje grijeha

Što je razlog dramatičnog pada? Jedna vrlo vjerodostojna teorija kaže da je to povezano s porastom kontracepcije među katolicima. Ponekad ovo nazivam objašnjenjem “slona u dnevnoj sobi” – svi znaju da postoji, ali rijetki žele priznati tu činjenicu.

Za mnoge, čini se, rješenje njihove dileme zbog stanja grijeha jest da se u potpunosti klone sakramenta, no jesu li time uklonili krivicu?

Oko 80 posto američkih katolika sada kaže da odobrava kontracepciju, unatoč učenju Crkve da je to pogrešno. Vjerujući – ili govoreći da vjeruju – da je kontracepcija u redu, ti se ljudi opiru priznanju toga. Ali znajući da Crkva kaže drugačije, oni ne žele ići na ispovijed i ne ispovijedaju se. Za mnoge, čini se, rješenje njihove dileme je da se u potpunosti klone sakramenta.

Često, međutim, ostaje osjećaj krivnje. I onda? Tada stvari postaju čudne. Počelo je racionaliziranje i poricanje. Možda će biti i drugih pogrešnih poteza. Prije nekoliko godina netko je pokrenuo internetsku stranicu za ispovijed (ne znam postoji li još uvijek). Internet surferi mogli bi “priznati” svoje grijehe tako da ih utipkaju, a zatim učiniti da nestanu – izgubljeni u kibernetičkom prostoru, pretpostavljam – klikom miša.

Možda je to učinilo da se nekolicina ljudi osjeća bolje, ali sumnjam da je mnogima pomoglo. Poput racionaliziranja grijeha, odbacivanje grijeha je lijen i neučinkovit način izbjegavanja istine. Dok iskreno ispovijedanje grijeha svećeniku u sakramentu pokore zahtijeva suočavanje s njihovom stvarnošću, osjećaj iskrene tuge i odluku da ih više nećemo počiniti.

Unatoč tome, ljudi često inzistiraju na tome da ispovijedanje grijeha nije potrebno. Bog može oprostiti grijehe i bez toga, a ako ti je žao u srcu, to je dovoljno.

Veličanstvena prilika

Istina je da Bog može i oprašta grijehe osim sakramenta pokore. Ali argument za sakrament počiva na jednostavnoj činjenici da ga je Krist ustanovio kao normalno, prirodno sredstvo koje njegovi sljedbenici koriste u traženju oprosta za grijeh. A ako je to ono što je Isus namjeravao, nijedan katolik s čak i površnim obrazovanjem u vjeri nema pravo okrenuti leđa pokori.

Ipak, vrlo je moguće da je najbolji način da se ljudima koji su odustali od sakramenta ponudi ideja da priznaju grijehe i da im bude oprošteno te da se to predstavi više kao prilika nego samo obveza. Doista, velika i veličanstvena prilika to zasigurno jest.

Razmotrite prije svega što svaki sakrament u osnovi jest. Da, Bog bi mogao, a ponekad i čini, postupati s ljudskim bićima na druge načine, susrećući se s njima na čisto duhovnoj razini. U sakramentima, međutim, Bog velikodušno odlučuje postupati s nama onakvima kakvi jesmo – ljudskim osobama sastavljenima od tijela i duše koje žive u zajednici s drugima u konkretnom, opipljivom svijetu. Neka vrsta božanskog realizma može se vidjeti na djelu u sakramentalnom sustavu.

Što se pokore tiče, sve je to istina — i još nešto. Uz euharistiju, ovo je jedan od sakramenata u kojem svećenik djeluje in persona Christi — u Kristovoj osobi. Ono što svećenik radi je sporedno; primarna radnja je Kristova radnja, koju svećenik vrši u njegovo ime kao njegov opunomoćenik.

Međutim, očito je da Isus nije fizički prisutan, govoreći “opraštam ti” vlastitim glasom. Umjesto toga imamo sakrament — Isusa koji je prisutan i djeluje preko svećenika. Nije teško nazvati ovo još jednom vrstom Kristove “stvarne prisutnosti”, koja se razlikuje od njegove prisutnosti u Euharistiji, ali je također zapanjujuće stvarna.

Gledano na ovaj način, mogućnost ispovijedanja grijeha svećeniku u pokori i dobivanje oproštenja od Krista izuzetna je privilegija. Katekizam Katoličke Crkve kaže da ovaj sakrament pomirenja s Bogom “donosi pravo ‘duhovno uskrsnuće’” (br. 1468).

Kad bi više katolika to razumjelo, mogli bismo opet vidjeti pokornike poredane ispred ispovjedaonica čekajući da iskoriste ovu izvanrednu priliku da prime Božji milosrdni oprost.