Budi dio naše mreže

Iskren i ponizan čovjek u svojim padovima upoznaje vlastitu slabost, ali i Božju ljubav

Na svetkovinu Duhova iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed vlč. Krešimira Čuture, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, vicerektora Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu. Vlč. Krešimir Čutura, između ostalog poručuje: "Bog nas savršeno ljubi, iako nismo dostojni njegove ljubavi. Takvom ljubavlju prožima vjernike da jedni drugima ne gledaju pogreške, nego budu iznad toga. U Gospodinovoj školi svatko može rasti u istinskoj poniznosti koja oslobađa od krivnje."

/ dt

Današnja nam svetkovina iznova u pamet doziva same početke apostolskog djelovanja. Podsjeća nas na otajstvo Kristove Crkve i upravo ta stvarnost jamči nam povezanost sa samim Gospodinom. On je apostole učinio svojim svjedocima. Obdarivši ih darom Duha Svetoga, osposobio ih je za širenje evanđelja po cijelom svijetu. Možemo reći kako je na dan kad su učenici u zajedništvu s Isusovom majkom primili ovaj dar – nastala prva Crkva.

Neizmjerni Bog intenzivno i blisko dolazi ususret ljudima, koji u svojoj ograničenosti ne mogu obuhvatiti njegovu veličinu

Našu maštu može zagolicati odlomak iz Djela apostolskih gdje evanđelist Luka opisuje kako se to zbilo. U današnje se vrijeme može dogoditi da netko sumnja i misli – ako se njemu ne ponovi ovakvo opisano iskustvo apostola – kako nije dovoljno u Božjoj blizini, da mu Bog nije dao dovoljno milosti i sl. Međutim, primijetimo da ovaj odlomak trenutke silaska Duha opisuje riječima: „…kao kad se digne silan vjetar“ i poslije: „ I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici…“

Pisac Djela apostolskih koristi riječ koju se na hrvatski jezik prevodi s ‘kao’ i ona ovdje dobro pokazuje da je zapravo nemoguće opisati ono što je neopisivo; neizmjerni Bog intenzivno i blisko dolazi ususret ljudima, koji u svojoj ograničenosti ne mogu obuhvatiti njegovu veličinu. Čovjek se u takvu trenutku može samo pokloniti, zadiviti i s vjerom prihvatiti ono što Bog čini.

Ipak, nije pravilo da svatko mora na sasvim isti način doživjeti nadnaravno iskustvo. To je Božji dar i on ga daruje kome hoće, prema svojoj božanskoj odluci. Za vjernika i ne mora biti presudan osjećaj i doživljaj. Važnije je zaživjeti vjeru i vjernost Bogu.

Očito da je naš život trajan put obraćenja i preobrazbe

Dobro će nam poslužiti odlomak Poslanice Rimljanima – svijest da smo djeca Božja i da mu možemo klicati: Abba! Oče! život po Duhu, odnosno život prema evanđelju – kriteriji su Bogu i znak da je čovjek zahvaćen Duhom Božjim. Onaj tko ne živi po tijelu, nego po Duhu Kristovu, primio je od Boga posinstvo, a svi oko njega postaju mu braća i sestre u Kristu. To je upravo na tragu Isusovih riječi da se stablo po plodu prepoznaje. Nitko ne može biti dionik Kristova duha bez življenja prema njegovim riječima.

Ovakav nas kriterij raspoznavanja može malo dovesti u sumnju i strah, jer svi mi griješimo, svima nam nedostaje ljubavi prema Bogu i bližnjemu, zar ne? Očito da je naš život trajan put obraćenja i preobrazbe. Apostoli su također griješili i često se nisu slagali. Čak i nakon prvih Duhova uočavamo u životu prve Crkve poneki, pa i nemali, problem.

U čemu se onda sastoji život po Duhu? Kako su apostoli i prvi kršćani opstali unatoč svojoj slabosti? Kaže Isus: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.“ Gospodin zna da mi to ne možemo uvijek, ali nas potiče da nikada ne zanemarimo njegov poziv. Ogromna je razlika između onoga koji bdije i želi najbolje, ali i istovremeno pogriješi, i onoga, s druge strane, koji je u nečemu nemaran i ravnodušan, bez obzira koliko stvarno pogriješio – u tom slučaju greške više nisu ni presudne. Gotovo da bismo mogli razmišljati na način one poznate: Dobar čovjek ima sto mana, a loš samo jednu!

Ako čitamo Ivanove poslanice, osjetit ćemo poziv u tom istom duhu, pa ako kršćanin i sagriješi – ima zagovornika kod Oca. Iskren i ponizan čovjek u svojim padovima upoznaje vlastitu slabost i Božju ljubav koja grešnog vjernika preobražava; čini ga sposobnim i drugima opraštati, ljubiti ih i nadilaziti nesuglasice. Takva božanska ljubav vodi i čuva Crkvu, koja je, iako grešna, istovremeno i sveta jer je u njoj trajno prisutan Duh Sveti, sama Božja ljubav. On Crkvu stalno oživljava kao unutarnje životno počelo i zato kažemo da je Duh Sveti duša Crkve. On čovjeka poučava mudrosti kako bi znao rasuđivati stvarnost prema Božjim kriterijima. Čini ga osjetljivim prema braći i sestrama jer je duboko svjestan i svoje ljudskosti. Tako opstaje zajedništvo jer se braća i sestre ljube u Kristu unatoč svim osobnim nesavršenostima.

Braćo i sestre, Bog nas savršeno ljubi, iako nismo dostojni njegove ljubavi. Takvom ljubavlju prožima vjernike da jedni drugima ne gledaju pogreške, nego budu iznad toga. U Gospodinovoj školi svatko može rasti u istinskoj poniznosti koja oslobađa od krivnje. Ako s pouzdanjem dopustimo da nas Duh Sveti obasja svojim svjetlom i vodi putem pobožanstvenjenja, doživjet ćemo kraljevstvo Božje već na zemlji.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Krešimira Čuture prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE. 

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja