Čovjeku do njegova posljednjeg daha nitko ne može uzeti slobodu prema njegovoj sudbini. Što želim reći? Želim reći da bi bilo dobro ne gledati svoj križ koji nosiš kao muku, kao smrt. U bolnicama su nerijetko dvije skupine ljudi – oni koji proklinju Boga i oni koji ga blagoslivljaju zbog patnje kroz koje prolaze.

Zaboravljamo tko smo i gdje idemo

Rekao bih da se jedrenje ne sastoji u tome da se čamac tek tako dade tjerati od vjetra. Umijeće jedriličara u tome je da je u stanju iskoristiti snagu vjetra u željenom pravcu, pa čak i jedriti protiv vjetra. To jedrenje, u konkretnom kršćanskom životu ima svoje odredište, a ono je život vječni. Svaki čovjek je siguran u jedno – da će umrijeti. Suočeni sa smrću kao neprelaznom granicom naše budućnosti i ograničenjem naših mogućnosti pozvani smo kako i sam Gospodin kaže – bdjeti jer ne znamo dana ni časa.

Rekao bih da se jedrenje ne sastoji u tome da se čamac tek tako dade tjerati od vjetra. Umijeće jedriličara u tome je da je u stanju iskoristiti snagu vjetra u željenom pravcu, pa čak i jedriti protiv vjetra.

Iz sata u sat u životu se mijenja mogućnost priklanjanja čas jednoj, čas drugoj skupini vrednota. Što više živimo u sadašnjem trenutku, to smo više u doticaju sa stvarnošću, a tim više smo spremni u svakom trenutku prijeći u Očev dom. O tome kako mi kršćani živimo, i tko smo svjedoči nam Pismo Diognetu, gdje čitamo: „Žive u svojoj domovini, ali kao tuđinci; kao građanima sve im je zajedničko s ostalima, a sve podnose kao došljaci; svaka im je tuđina domovina, a svaka domovina im je tuđina. U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Žive na zemlji, ali građani su neba.“

Pred tim neizbježnim iskustvom ostavljanja ovog svijeta kršćani ne smiju tugovati kao oni koji nemaju nade, kako apostol Pavao piše Solunjanima.

Žive u svojoj domovini, ali kao tuđinci; kao građanima sve im je zajedničko s ostalima, a sve podnose kao došljaci; svaka im je tuđina domovina, a svaka domovina im je tuđina. U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Žive na zemlji, ali građani su neba.

Zagledanost u svece

Primjer u koji se uvijek možemo zagledati pružaju nam sveci. I to možda najbolje oni iz naše, novije povijesti. Jacques Fesch, sluga Božji, svjestan svoje smrti nekoliko trenutaka prije nje piše:“ Posljednji dan bitke, sutra ću u ovo vrijeme biti u nebu! Neka umrem kao što Gospodin hoće da umrem, no siguran sam da će mi u svojoj dobroti Isus dati kršćansku smrt tako da sve do kraja mogu svjedočiti!“

Što više živimo u sadašnjem trenutku, to smo više u doticaju sa stvarnošću, a tim više smo spremni u svakom trenutku prijeći u Očev dom.

Kako misliti o uskrsnuću bez pomisli na smrt? Ili – kako vjerovati u uskrsnuće bez vjere u smrt? Nemoguće je ne spomenuti i primjer Maksimilijana Kolbea u Auschwitzu, koji se dobrovoljno javlja na smrt kako bi smrti poštedio Franciszeka Gajowniczeka, odabranog za smrt u logoru gladi, oca i supruga. Svijest o svojoj ograničenosti i prolaznosti nije činjenica koja obeshrabruje – baš suprotno, jer samo bivamo svjesniji odakle smo došli i kamo idemo.

U bolnicama su nerijetko dvije skupine ljudi – oni koji proklinju Boga i oni koji ga blagoslivljaju zbog muka koje prolaze.

Nerijetko se nalazimo u situacijama u kojima ne slušamo Gospodina, i radije se, suprotno njegovoj opomeni brinemo za sutra – a paradoksalno pritom niti ne znajući hoćemo li sutrašnji dan uopće i doživjeti.

Ono što sigurno imamo je sadašnji trenutak, a analogno tome besmisleno je već današnjem danu dodavati sutrašnju muku. Majka Elvira, utemeljiteljica zajednice Cenacolo često je znala reći:“ Uvijek sam spremna u roku od pet minuta učiniti suprotno od onoga što sam predvidjela.“

Nerijetko se nalazimo u situacijama u kojima ne slušamo Gospodina, i radije se, suprotno njegovoj opomeni brinemo za sutra – a paradoksalno pritom niti ne znajući hoćemo li sutrašnji dan uopće i doživjeti.

Zaključak

Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce, govori Gospodin, a da se ne bi prevarili kao bogataš iz Evanđelja, te „jeli, pili i uživali“ potrebno se iznova podsjećati na stvarnost sadašnjeg trenutka i sigurne smrti. Osim toga, jasno je i još jedno. U domu Oca moga ima mnogo stanova , i – Idem pripraviti vam mjesto, Gospodnje su riječi koje nam govore kamo nam je ići, a opet koje – kao da smo zaboravili.