Kada te obuzme duboka bol osamljenosti, razumljivo je da ti misli bježe k osobi koja ti je usamljenost znala otjerati, pa makar samo za trenutak. Kada usred svih pohvala i priznanja doživljavaš duboku prazninu, gdje sve skupa izgleda jalovo, tada tvoje srce želi samo jedno: da budeš s osobom koja ti je te strahove nekada znala raspršiti. Ipak je upravo ta praznina, ta odsutnost u tebi ono što moraš tražiti, a ne nekoga koji bi ti je na neko vrijeme uzeo.

U usamljenosti nije lako izdržati. Iskušenje je ili u tome da bol želiš potisnuti ili pak da se gubiš u sanjarenju o ljudima koji bi ti bol oduzeli. A ako usamljenost priznaš i prihvatiš na nekom sigurnom i prikladnom mjestu, time je daješ Bogu na volju da je izliječi.

Bog neće tvoju usamljenost. Bog te hoće dotaknuti nečim što će zauvijek ispuniti tvoje najdublje želje. Važno je da se usudiš ostati u svojoj boli i da joj dozvoliš da postoji. Usamljenost moraš prihvatiti kao svoju i ujedno se pouzdati da neće vječno trajati. Bol koju sada trpiš poslana ti je zato da osjetiš mjesto gdje ti je liječenje najpotrebnije – samo srce. Osoba koja se dotakla tog mjesta razotkrila ti je biser velike vrijednosti.

Razumljivo je da ti se u primjeru s tim biserom sve što si učinio, što radiš i što namjeravaš raditi čini potpuno nevažnim. Taj biser je osjećaj da si istinski ljubljen. Kada trpiš usamljenost, pripravan si sve žrtvovati da ozdraviš. Ipak ne postoji ljudsko biće koje te može izliječiti od te bolesti. Ali će ti na put biti poslani ljudi koji će ti posredovati Božju ozdravljujuću moć i davati ti taj duboki osjećaj pripadnosti koji želiš i koji daje smisao svemu što radiš. Usudi se ostati sa svojim bolom i pouzdaj se u Božje obećanje.