Na pitanje jedne slušateljice što reći na riječi – koje je čula nedavno na misi u propovijedi – da je bolest posljedica grijeha, vlč. Sente je rekao:

Kada čitamo Sveto pismo pronaći ćemo da se u Starome zavjetu doista tako mislilo: Čovjek koji je bolestan jako je zgriješio i da je napravio neki ozbiljan grijeh.

„Međutim, Isus nam dolazi i on nam želi, možemo tako reći, pojasniti te stvari; da nije uvijek svaka bolest povezana s grijehom. Isus puno puta liječi i ozdravlja. U Svetom pismu nalazimo oko 40 puta kada on ozdravlja, kada Isus liječi, i nigdje posebno ne povezuje ili naglašava da je to zbog grijeha tog čovjeka ili zbog grijeha njegovih predaka.”

Čak u Ivanovom evanđelju – nastavio je ‘radijski’ župnik – govori da nije sagriješio onaj koji je bio opsjednt, ni njegovi roditelji.

„Znači, Isus želi reći da je zapravo bitnije da budemo zdravi unutra, u svojoj nutrini, u svome srcu, i ta bolest – koja nas zahvaća u našoj nutrini – je daleko opasnija od neke tjelesne bolesti.”

Isus kad ozdravlja – čovjeka vraća Bogu. Dakle, na neki način, to je ozdravljenje onda čitavog tijela; i duše i tijela i razuma i svega. Isus želi na poseban način naglasiti da sigurno nije grijeh razlog bolesti. Tu isto možemo vidjeti da je bolest izvor Božjeg blagoslova.

Često sama bolest može biti izvor Božjeg blagoslova gdje mi vidimo da nas Bog pohađa i u tom smislu znamo ponavljati da je to supatnja s Isusom i njegovim mukama.

Odlazak psihologu i psihijatru važniji od riječi Božje?

Postavljeno je i pitanje o sugestijama svećenika koji savjetuju katkada ljude da odu psihijatru i psihologu ako imaju na tom području problema, što bi se moglo shvatiti da Božja riječ u odnosu na njih ima manju vrijednost.

„Ako svećenik uoči da neka osoba ima na tom području problema dobro je da se uputi i na psihologa i psihijatra. Jedno je ispovjediti se, jedno je pomiriti se s Bogom, živjeti od Božje riječi, to je jedna vrsta, tu primamo duhovnu pomoć.”

„Ali moramo i tjelesno riješiti svoj problem ako postoji problem. Duh i tijelo su različiti i ne možemo reći da ćemo tijelo izliječiti Božjom riječi. Ne možemo reći, primjerice, ako porežemo prst da ćemo se Bogu pomoliti i da će prst zacijeliti, nego treba neko vrijeme možda i taj prst zamotati, njegovati ranu i onda će ona zarasti. Ono što je tjelesno je tjelesno, što je duhovno je duhovno i što je duševno je duševno. Svećenik može dati ohrabrenje, toj osobi može pomoći i čitanje svete Božje riječi, ali ako je potrebno, osoba treba tražiti i pomoć negdje drugdje, kod psihologa i/ili psihijatra.”

Potrebu za psihološkom pomoći pokazuje i činjenica da je sve više svećenika koji se nakon teološkog obrazovanja dalje specijaliziraju npr. u psihoterapiji. Vještine koje nudi psihoterapija mogu pomoći u komunikaciji. To ne znači da se izbacuje Božja riječ kao sredstvo jačanja duše, nego psihijatar, psihoterapeut, mogu pomoći u izražavanju, u komunikaciji ondje gdje ona ‘zapinje’. Sve je više nutarnjih problema koje ljudi ne znaju izreći i prepoznati o čemu se točno radi.

„Da, i ne bih volio da se stekne dojam da Božja riječ ima manju vrijednost. Božja riječ ima ogromnu vrijednost i prvu vrijednost. Ali i ove druge stvari se moraju poštivati”, zaključio je vlč. Sente stariji.

Je li grijeh konzumirati alkohol prekomjerno?

Pitali su HKR-ovi slušatelji i ‘je li grijeh konzumirati alkohol prekomjerno’.

„Odgovor na to pitanje je jednostavan. Peta Božja zapovijed kaže ‘Ne ubij!’. Ako alkoholom štetimo svome zdravlju – činimo grijeh. Među sedam smrtnih grijeha ubrajamo neumjerenost u jelu i piću. Tako da je potpuno jasno – ako pretjerujemo u alkoholu, time činimo grijeh. Sveto pismo nema ništa protiv alkohola i na mnogim mjestima se to spominje, ali čovjek mora imati nad pićem kontrolu. Sve što je umjereno je dobro, ali što je prekomjerno – to nije dobro.”