Gospodin zna kamo trebamo ići i kako da živimo. I tako, doslovno, On ide s nama na ulice u euharistijskoj procesiji. Križ, svijeće i zvono, da, ispred su, ali Isus je taj koji vodi put i priznaje da vodi svoj narod. On nas nikad ne napušta. Doslovno hoda s nama. Isus ne bira dostojne, nego one koje odabere čini dostojnima.
“Ovo je moje tijelo, ovo je moja krv” (Mk 14,22-24). Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo Isusovo. Isus u Euharistiji, ono za čim je svako srce žudilo tijekom života, znalo to ili ne. Ne postoji ništa slično, zar ne, u cijelom svijetu. Niti jedan drugi čin, nijedna druga molitva, nikakvo drugo vjersko iskustvo. Doslovno, raj dolazi na zemlju po nas, piše Catholic Exchange.
Naš nas Gospodin u ovoj svetoj Euharistiji hrani, vodi i krvari za nas. Prvo, On nas hrani u Euharistiji, a to je očito, zar ne? Naša braća i sestre iz odvojenih kršćanskih zajednica, svi bi se složili oko toga. Imamo zajedničke obroke, svi znaju sliku Posljednje večere koja je na bogoslužju. U Evanđelju slušamo učenike kako govore: “Kamo želiš da idemo i da ti pripremimo za slavlje Pashe?” (Matej 26,17) Kada čujemo Pashu, naravno, mislimo na onaj obrok koji je označio početak slobode od ropstva u Egiptu, s klanjem janjaca, škropljenjem krvlju po dovratku, a također i konzumacija njegovog pečenog mesa. (Vidi Izlazak 12.)
Janje im je dano da im da snagu na njihovom putu. Spremali su se krenuti iz Egipta u smjeru Obećane zemlje. A Euharistija nam daje snagu i na našim putovanjima u da, molimo Boga, Obećanu zemlju.
Obratite pažnju na ta četiri glagola koje Isus koristi. Uzima kruh, blagoslivlja ga, lomi ga i daje ga učenicima. Vidite, evanđelist Marko je to znao i napisao je to namjerno. Ta četiri ista točna glagola bila su ona koja je Marko odabrao upotrijebiti još jednom. Sjećate se kada je to bilo, zar ne? Umnožavanje kruha i ribe. Uzeo ih je, blagoslovio ih, razlomio ih je i dao im. Ovo nije samo jedan obrok, već je obrok u izobilju. Nema nestašice. Nahranio je pet tisuća s nekoliko kruhova i par riba. A Isusa ne nedostaje. Ne dijelimo jedno Tijelo na mnoge. To je taj dar koji se nastavlja, koji je jedan za sve. Krist nas hrani obiljem.
On nas također vodi u Euharistiji. Isus je rekao učenicima: “Idite u grad i srest ćete čovjeka koji će nositi vrč vode” (Marko 14,13). To može zvučati kao odbacivanje, znam, ali vrlo je važno. Imajte na umu da u prvom stoljeću muškarci nisu nosili vodu. Sada svi nose vodu. Ali, velike posude s vodom, to je bio osobito ženski posao, osim ako nije bilo domaćinstva u kojem nije bilo žena. Znanstvenici će raspravljati je li to bila zajednica celibata ili bilo što drugo, ali važno je bilo da znamo da to nije bila neka slučajna stvar poput nekoga sa smeđom kosom ili zelenim očima. Umjesto toga, to je bio netko za koga je Isus znao. On je vodio put. On ga je pripremio i priprema ga i za nas.
Tijelovo/Lukarišće/Foto: Dario Zürchauer
On zna kamo trebamo ići i kako da živimo. I tako, doslovno, On ide s nama na ulice u euharistijskoj procesiji. Križ, svijeće i zvono, da, ispred su, ali Isus je taj koji vodi put i priznaje da vodi svoj narod. On nas nikad ne napušta. Doslovno hoda s nama. Isus ne bira dostojne, nego one koje odabere čini dostojnima. I On hoda s nama i On nas vodi.
Konačno, On krvari za nas. To zovemo Tijelovo, naravno, svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove. Krv nikada ne možemo zaboraviti.
Na ovaj oltar dolazi pod izgledom kruha i vina, istina, ali to nije samo simbol, nije samo zajednički obrok. To je Njegov život, Njegovo Tijelo i Krv. Tako sveti Pavao kaže da nikada ne smijemo nedostojno pristupiti oltaru (1. Korinćanima 11,29). Ako smo svjesni ozbiljnog grijeha, moramo ga priznati kako bismo mogli primiti taj veliki dar.