Budi dio naše mreže

Gdje su ti i toliki koji su dužni i koji trebaju Bogu reći hvala?

Na 28. nedjelju kroz godinu iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed vlč. Tomislava Ćurića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, župnika župe bl. Alojzija Stepinca u Slavonskom Brodu. Vlč. Tomislav Ćurić, između ostalog poručuje: "Potaknuti današnjim evanđeljem, shvaćajući djelo velike i neizrecive dobrote i ljubavi Božje, zapitajmo se hoćemo li biti 'onaj jedan' koji je Bogu znao zahvaliti, ili ćemo i mi kad nam Bog dobro učini biti kao ona devetorica nezahvalnih…"

/ mp

„Što više upoznajem ljude, to su mi draži psi!“ Ove je riječi, podosta grube, izrekao jednom veliki državnik, general Charles de Gaulle. Taj veliki čovjek u svom je dugom životu, posvećenom iscrpljujućem, veoma dugom i zauzetom radu za svoj narod, njegovu slobodu i budućnost, imao prilike doživjeti bezbroj puta kako su ljudi vrlo često niska, podla, sebična i nezahvalna bića. U jednom času gorčine i nerazumijevanja izrekao je te zajedljive, gorke riječi. „Što više upoznajem ljude, to su mi draži psi!“

Nezahvalnost čovjeka ogorčila je i začudila samoga Boga!

Slušajući današnje evanđelje, gotovo da nam se nameće zaključak kako general de Gaulle u svojoj procjeni i ocjeni određenih ljudi nije imao odviše krivo. Gledamo deset gubavaca, pretvorenih u samo jednu želju, u samo  jednu molitvu: „Isuse, Učitelju, smiluj nam se!“ Ali kad su ozdravljeni, tek jedan od njih sjetio se Učitelja i vratio se kako bi mu klečeći na koljenima rekao hvala. Isus ga u tom trenutku zapita: „Zar se nisu očistila desetorica? Gdje su još devetorica?“ Nijedan se ne nađe da se vrati i Bogu zahvali, osim tog jednoga. Nezahvalnost čovjeka ogorčila je i začudila samoga Boga!

Nije Gospodin učinio to veliko čudo – dobročinstvo desetorici gubavaca – kako bi se oni vratili s punim naručjem darova, kako bi mu platili, još manje kako bi ga veličali i kako bi mu pljeskali. Takvo što Gospodin nikada nije i ne bi očekivao! Međutim, očekivao je, i to s pravom, da na čudesa njegove ljubavi, pažnje i dobrote odgovore zahvalnošću svoga srca i vjerom. Naš Bog ne trguje čudesima. No svakim svojim djelom, svakim čudom, pokazuje i dokazuje da je on nesebična ljubav i svemoguća dobrota – i baš iz tog razloga pred njim treba kleknuti i znati reći hvala. On je svojim čudesnim djelovanjem mijenjao zakone prirode, zakone života i smrti – i sve to zbog toga kako bi se čovjek zamislio pred Bogom takve ljubavi i dobrote, kako bi pokušao izmijeniti sebe, kako bi Boga prihvatio vjerom, a odužio mu se zahvalnošću. Devetorica gubavaca to ne učiniše. Zato Krist, ožalošćen, pita: „Gdje su ostala devetorica?“ 

Gdje su ti i toliki koji su dužni i koji trebaju Bogu reći hvala?

Gdje su ti i toliki koji su dužni i koji trebaju Bogu reći hvala? Nažalost, moramo priznati da je čovjek današnjice vrlo često nezahvalan. Nezahvalan iako svaki dan gleda očima i dodiruje rukama nebrojena Božja čuda i čudesa i u sebi i oko sebe. Najveće Božje čudo očitovalo se u Bogočovjeku – Isusu Kristu, koji se nastanio u nama, koji je živio u ljudskom obličju… kako bi nas oslobodio od svake vrste gube i često gotovo bolesnog robovanja svojoj sebičnosti i nezahvalnosti; kako bi nas usrećio u Božjoj ljubavi! Za to divno Božje čudo itekako trebamo znati i htjeti biti zahvalni! 

No, isto tako smo svjesni da smo ponekad i pred sobom, i pred drugima, i u konačnici, pred Bogom – doista bijedni. Svjesni smo da smo toliko puta bili Božji prosjaci, Božji gubavci, koji su svako malo pružali ruke kako bi od njega nešto primili, a vrlo smo rijetko prigibali noge i koljena kako bi mu na svim dobročinstvima od srca zahvalili. Ali naš nas Bog ni takve nikada nije ostavio i napustio! Naprotiv, on se zaljubio i u našu ljudsku gubu i bijedu! On nas od nje želi ozdraviti, izbaviti i spasiti. 

Zato se, potaknuti današnjim evanđeljem, shvaćajući djelo velike i neizrecive dobrote i ljubavi Božje, zapitajmo hoćemo li biti “onaj jedan” koji je Bogu znao zahvaliti, ili ćemo i mi kad nam Bog dobro učini biti kao ona devetorica nezahvalnih… koja će samo bez riječi otići do iduće prilike kad ga zbog nečega budu trebala. Na to pitanje mora odgovoriti svatko sebi!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Tomislava Ćurića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE. 

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja