Zbog svih naših aktivnosti, zadataka i briga koje imamo kao ljudi, zbog planiranih, započetih ili već završenih godišnjih odmora, riječ Božja, i ove nedjelje bremenita svojim sadržajem, više nego inače želi biti ispit našoj savjesti te korektiv našoj svakodnevici. Gospodin Isus nas kao vrstan učitelj poučava ispravnom pogledu i odgoju za zemaljska dobra koja imamo i posjedujemo.

Uviđamo da navještaj ove nedjeljne liturgije riječi detektira zapravo tek jedan problem. Riječ je o pohlepi. Možda smo se jednostavno već naviknuli na tu riječ, pa nam ona ovako predstavljena kao opasnost zapravo ništa ne govori. Nije zgorega da još jednom čujemo i proanaliziramo sadržaj njezine definicije. Pohlepa je pretjerano izražena sklonost za stjecanjem materijalnih dobara i privilegija. Sve nam je jasno. Iskustvo nam govori da je to stara i trajna napast za čovjeka. Ne mimoilazi baš nikoga. I uvijek ukazuje na usredotočenost čovjeka na puko stjecanje, dobitak, zaradu i provod. Zbog svega toga, htio on to ili ne, zaboravlja druge te je u opasnosti svoju sigurnost graditi na imetku, a ne na Bogu. Uz nju vezano pitanje podjele zemaljskih dobara među ljudima i danas izaziva nemale rasprave i svađe u obiteljima te je nerijetko uzrok mnogih zala, o čemu uostalom svjedoči i evanđeoski ulomak.

Gdje je moguće i potrebno povući crtu i razgraničiti sve ono što nam je zaista nužno i neophodno i ono što nam postaje balast i uzrok mnogih nevolja?

Tko bi mogao sa sigurnošću reći da je na nju imun? Da je posve nadišao problem želje za posjedovanjem ili da ga se pošast lakomosti ni na koji način ne tiče? Činjenica je da u našem okruženju nema nijednoga čovjeka koji barem inicijalno ne bi vodio brigu oko toga što posjeduje? Svjesni smo da nam je nemoguće živjeti bez zemaljskih dobara. Briga o materijalnim dobrima je, jednostavno rečeno, sastavni dio naših života. No potrebno je ustvrditi da ekonomsko planiranje može biti kršćanstva dostojno, napose onda kad se „zemaljskim dobrima pravilno služimo, a za nebeskima težimo“. Jedino pitanje koje nam se u ovom slučaju nameće jest: Kada je dosta? Drugim riječima, gdje je moguće i potrebno povući crtu i razgraničiti sve ono što nam je zaista nužno i neophodno i ono što nam postaje balast i uzrok mnogih nevolja?

Naše društvo, koje je uvelike obilježeno utilitarizmom i pragmatizmom, teško da nam može dati pravorijek na mnoštvo naših pitanja. Stječe se dojam da je mnogima u takvu okruženju bitnije imati, a ne biti. Imperativ koji nam se neprestano diktira jest: steći, nečega se domoći i pošto-poto posjedovati! Tko to još čovjeka želi odgajati ispravnom značenju posjedovanja? Zbog svega ovoga naglas izrečenoga, prvenstveno nas Božja riječ ove nedjelje želi i nastoji upozoriti te odgajati za zdravo i cjelovito, a ne tek parcijalno i štetno posjedovanje.

U svjetlu biblijskog navještaja nama postaje jasno da nije problem imati i uživati zemaljska dobra. Uostalom, ona su čovjeku i dana od samih početaka, kako nas na prvim stranicama izvještava Biblija. Problem zapravo leži u lakomosti, odnosno u pohlepi zbog koje čovjek zaboravlja ispravno sagledati vrijednost svega onoga što jest i što ima, u smislu pravoga, vječnoga blaga! Umjesto da mi gospodarimo i budemo dobri i mudri upravitelji onoga što posjedujemo, uviđamo da počesto naši posjedi i naša prolazna dobra, naše prekomjerne želje zapravo gospodare nama i zarubljuju nas. Složit ćemo se da nije toliko problem u količini posjedovanoga, u činjenici da „proširujemo svoje žitnice“, koliko u tome što „svoje stavove, poglede i srce tako često stišćemo“. 

Koliko god zvučilo teatralno, mi se nužno moramo neprestance pitati: Što bi bilo važnije, sazidati mnoštvo zgrada i kuća ili pak neumorno izgrađivati vez ljubavi i prijateljstva s bližnjima? Je li uputnije ona dobra koja su nam dana znati dijeliti s drugima ili dopustiti da nas naša baština dijeli jedne od drugih? Čuli smo odgovor, naše je „za onim gore težiti“! To bi upravo značilo posjedovati bez pohlepe, stjecati, ali ne samo za ovaj, već i za vječni život. Imati dovoljno, a tome ne robovati. A jedino u njegovoj školi evanđelja možemo znati posjedovati, a ne biti žrtve svoje veličine i posjeda. 

Obazremo li se oko sebe, onda, nažalost, imamo prilike susresti nemali broj onih koji su frustrirani, puni gorčine, a sve zbog toga što su ogrezli u lakomstvu koje ih je izbacilo iz zdravog ljudskog ekvilibrija. Svjesni ili ne, postali su bezobzirni i bezosjećajni te im je jedina maksima u životu profit, zarada. S druge strane, ima i onih koji zbog svoje osobne ili pak kolektivne odgovornosti nemajući dostatnih sredstava za život proklinju i vlastiti život i živote onih koje odreda krive za osobne promašaje, neuspjehe i neimaštinu. Skupa sa svima njima, u svjetlu Božje riječi, trebamo se zapitati koliko smo zaista bogati i slobodni, a koliko pogođeni ispraznošću, siromaštvom duha i raznim oblicima ropstva.

Gospodinova poruka je aktualna i za naše današnje odnose. Ako ništa drugo, današnje evanđelje prigoda je da se i sami zapitamo jesmo li se ikada suočili s tim osjećajem pohlepe. Jesmo li pratili i propitivali svoje unutarnje poticaje? Jesmo li se ispitali koji osjećaj imamo u odnosu na sva dobra koja su nam Božjim darom ustupljena na upravljanje? Molimo Gospodina Isusa da sve ono što imamo i služi nam tijekom ovozemaljskoga života ne bude puka ispraznost nad ispraznošću, nego naše istinsko bogaćenje u Bogu!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Drage Markovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.