Nikakvo preuranjeno razdvajanje dobrih i zlih

Mt 13, 36-43

Prethodno je Isus govorio o pšenici i kukolju, zapravo o otrovnome ljulju, koji je posijao njegov neprijatelj među njegovo sjeme, krišom, noću. Domaćin ne dopušta da se čupa ljulj prije žetve jer je u opasnosti i zdravo žito. Sve treba rasti zajedno, do konačnoga obračuna. Isusov je govor jasan: U Crkvi, na njegovoj njivi ima dobrih i zlih, svetaca i grješnika, pobožnika i bezbožnika. Ne dopušta nikakav revnosni fanatizam koji bi htio trijebiti ili čupati korov.

Nemoguće je postaviti ljudske kriterije prema kojima bi se dalo provesti razdvajanje pšenice od ljulja, zdrava od bolesna, korisna od otrovna.

Sami tumač prenosi se na posljednji, konačni sud, konačni obračun na kraju svijeta. Uloge su već podijeljene. Isus će doći ‘suditi žive i mrtve’. On je sudac i presuditelj, od njega očekujemo milost i pomilovanje. On je posijao dobro sjeme u svijet, u svakoga od nas, i na kraju pada odluka spram onoga što se primilo. Pokazat će se i korov koji siju u čovjekovo srce sinovi Zloga.

Što Isus priječi učenicima u ovome trenutku? Naime, sustavnu razdiobu, dijeljenje i razdvajanje. To je gotovo nemoguće učiniti u ovim zemnim postojećim okolnostima. Nemoguće je postaviti ljudske kriterije prema kojima bi se dalo provesti razdvajanje pšenice od ljulja, zdrava od bolesna, korisna od otrovna. To je Isusova utjeha. Ovdje kao da se oslikava njegov vlastiti život i poslanje, i usporedba bi bila nešto kao obrana njegova vlastita stava i života. Ne znamo što se odvijalo u njegovoj duši dok je skupljao ljude, govorio Izraelu, dok je nailazio na prepreke i stupice na svakom koraku.

U svakome postoji klica dobra, pa i u onome cariniku, i javnoj grješnici, gubavcu, svima onima koji slove u društvu kao otpad. Ali isto tako i u farizeju i onima koji su mu stalno za petama. Da bi pak bilo tko započeo s novim životom, da bi doživio obraćenje, mora prethodno iskusiti čistu milost, čistu naklonost Božju, ljubav, dobrotu. Tako će moći početi živjeti ljudski, novim, alternativnim životom.

Samo Gospodin zna što je u čijem srcu. Dobro i zlo će se razotkriti tek na kraju, na sudu, za konačne razdiobe.

Kukolj raste zajedno s dobrim sjemenom. Isus zna za dobre i zle, pravedne i nepravedne. Razlike nisu neznačajne. Ali, budući da je čovjek smrtan i prolazan, nitko dok je ovdje na zemlji, ne može s apsolutnom sigurnošću tvrditi za sebe ili druge da je dobar ili zao. Pavao za sebe veli kako nije svjestan nikakve osobne krivice, ali da time još nije opravdan. Tek je Gospodin onaj koji prosuđuje nakane srdaca i presuđuje. Sud je Gospodinov (usp. 1 Kor 4,4). Samo Gospodin zna što je u čijem srcu. Dobro i zlo će se razotkriti tek na kraju, na sudu, za konačne razdiobe.

Tko prije smrti sudi, rasuđuje, osuđuje i presuđuje, prisvaja sebi Božja prava i povlasticu. Ponavlja onu pogrješku farizeja iz molitve u Hramu koji lomi koplje nad carinikom, postaje stariji brat koji presuđuje i osuđuje mlađeg povratnika sa zla puta, preuzima na sebe Adamov istočni grijeh posizanja za razlikovanjem dobra i zla, ponavlja grijeh jednog Kaina i bezbožnog Babilona. Svima je zajedničko: Prometejski se uspinjati, biti kao Bog!

Imao je Isus uza se prerevne zelote (jednoga Šimuna), revnitelje za nacionalnu stvar protiv Rimljana, imao je “Sinove groma – Boanerges”, koji bi htjeli sravniti sa zemljom neko samarijansko mjesto, imao je Petra brzopleta na riječi i laka na maču. Isus uvijek upozorava: Nije još vrijeme suda ni konačnog raščišćavanja računa. Sve mora izrasti do žetve. Svaka prijedobna “čistka” grijeh je i nepravda. Kad su god ljudi kroz povijest provodili takve zamisli, svaljivali bi na čovječanstvo i svoj narod nesreće, stravične zločine, neizmjernu patnju.

Zato Isus jasno upozorava: Oprez! Nije još vrijeme konačne razlučbe. Svi smo na putu do konačnog rasta i sazrijevanja. Svi idemo prema istome krajnjem cilju. Moramo biti svjesni da na kraju pobjeđuje ljubav a ne mržnja, praštanje a ne osveta. Svakomu je upućen poziv i svatko još ima mogućnost iskusiti u svome životu Isusov “dođite k meni, blagoslovljeni Oca mojega, sinovi i kćeri Oca nebeskoga” (usp. Mt 25). Tko se za taj konačni sud sprema, mora već ovdje na putu sazrijevanja biti spreman na velikodušno praštanje i ljubav, na bezuvjetno pomirenje (usp. Lk 12,58; Mt 5,24). U tome je također Isus savršeni primjer.

Tko prije smrti “čisti”, čupa s kukoljem i dobro žito.

Naime, pri tumaču prispodoba moramo imati pred sobom i Isusov egzistencijalni, osobni kontekst. Moramo zapravo paziti kad je koju prispodobu izgovorio i kakvo je bilo raspoloženje okoline. Vidimo kako se nad njegovo djelo nadvijaju duge sjene i tmasti oblaci. Nema više onoga prvotnog galilejskog tzv. proljeća, nema optimizma i bezbrižnosti. Sprema se Isusu nasilni svršetak i na njegovim životnim raskrižjima sve se više orisava sjena neminovnog križa.

Isus je sijao samo dobro sjeme, a među najbližim učenicima izrastao je i kukolj. Odakle Juda? Kako se iznenada rodio onaj bojni poklik i zov u Getsemaniju: “Gospodine, da udarimo mačem?”(Lk 22,49). Vjerojatno su neki pomišljali kako je sad vrijeme za ostvarenje njihovih osobnih planova i misli, kako je čas udariti po Rimljanima i njihovim suradnicima. Isus odvraća kako još nije vrijeme. Tek se u smrti donosi konačna odluka, posve nenasilna.

Tko prije smrti “čisti”, čupa s kukoljem i dobro žito. Kukolj i pšenica, zelotska revnost i nenasilna ljubav još uvijek rastu zajedno, na istom polju, jedno pored drugoga, spleteni u nerazmrsivo jedinstvo. Tko je tu sposoban dijeliti i razlučiti? Prema našoj ljudskoj logici Isus je morao zbog postupaka odbaciti i jednog Petra, ali je taj zadržan u društvu i poslije postao temeljem Crkve.

Nijedan se ljudski problem ne može riješiti crnobijelom tehnikom, razdvajanjem na dobro i zlo, na ispravno i krivo.

Uzaludno je voditi križarske vojne protiv kukolja ili zla u svijetu. Svi smo na putu, svi smo oni koji traže, koji se muče, svi smo još nesavršeni. Ovdje su na zemlji pomiješani i istina i obmana, ljepota ali i njezini kontrasti. Sveci su ljudi koji su izrasli u veličine u svojim oprječnostima, i oni su bili razapeti između dobra i zla, unutar svojih nutarnjih napetosti.

U svakoj simfoniji, u svakoj harmoniji ima i disharmonije, ima kakofonije, u svakoj skladbi ima i kontrasta i kontrapunkta. Isus nam nudi svijet ne kao gotovu formulu, nego u slikama, svakome daje nadu. Nijedan se ljudski problem ne može riješiti crnobijelom tehnikom, razdvajanjem na dobro i zlo, na ispravno i krivo. Dopustimo da sve do kraja raste, i prepustimo svoj život Gospodinu koji će onda okrenuti sve na dobro, budemo li slijedili njegovu riječ i primjer.

Fra Tomislav Pervan/ Privatna arhiva

Dr. sc. fra Tomislav Pervan obnašao je značajne dužnosti u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Bio je međugorski župnik, potom i Provincijal. Najpoznatiji je po svom plodnom pisanju u mnogobrojnim katoličkim časopisima. Autor je desetak knjiga teoloških promišljanja te promišljanja na nedjeljna i svagdanja misna čitanja. Živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara franjevki, a široj vjerničkoj javnosti poznat je kao ustrajan i cijenjen ispovjednik.