Cijelo osmo poglavlje Ivanova Evanđelja sadrži govor svojstven tomu Evanđelju, piše fra Tomislav Pervan za Radio Mir Međugorje. Imamo apsolutnu suprotstavljenost dvaju svjetova, razliku kao između neba i zemlje, Boga i Sotone, života i smrti, istine i posvemašnje laži. Oba se kontrasta i pola dijalektički uosobljuju u dvama taborima, Isus i Židovi. Teški, teško razumljivi, hermetički rječnik, kao da je stvaran samo za ‘insidere’, koji se moraju suprotstaviti cijelom svijetu i njegovu zlu. Isus je prikazan kao osamljenik, usamljenik koji se sam bori sa zlom i cijelim svijetom. Svijet će ga razumjeti u potpunosti tek u trenutku kad bude na križu, uzdignut, kad bude uništen, da bi preko križa unišao u svoju (pro)slavu.

Suprotstavljenost svjetova

Čovjek ostaje iznenađen i zatečen kad prvi put čita Ivanovo Evanđelje. Kako je moguće govoriti takvim rječnikom? Kako je moguće nazvati sebe istinom, a sve druge lašcima? Kako je moguće reći da protivnici imaju samo jedno u glavi, (s)maknuti Isusa? Kako se smije ljude obilježavati kao ‘sinove Zloga’, porod Zla? To je rječnik razgraničenja, odmaka, a ne pozivanja na shvaćanje, zbližavanje i razumijevanje. Isus kao da želi naglasiti prijeku potrebu da se čovjek distancira od zla i slijedi poziv na vjeru i vjerovanje kao jedini put do spasa.

Jedino je Isus svjetlo života i poziv da mu se vjeruje.

Isus jasno veli: Ja odlazim, ali vi ćete umrijeti u svome grijehu. Onamo kamo idem, vi ne možete prispjeti. U grijehu umrijeti znači, smrt vam je svršetak, kraj. Svojim ste grijesima na sebe navukli smrt. To je prastaro iskustvo kroz cijelu izraelsku povijest: Svaki čovjekov čin ima konkretne posljedice. Grijeh za sobom povlači neminovnu smrt. Jedino je Isus svjetlo života i poziv da mu se vjeruje. To vrijedi samo dotle dok je on ovdje, s njima. Nakon njegova odlaska zavladat će tama.

Križ kao mjesto trijumfa

Kad podignete Sina Čovječjega, spoznat ćete da Ja jesam. To je rječnik kojim Ivanovo Evanđelje opisuje Isusovo razapinjanje. Najdublje poniženje Sina Božjega zapravo je njegovo uzdignuće, njegov trijumf kod samoga Boga. Ovaj na križu smaknuti jest sami Bog, a oslovljavanje s ‘Ja jesam’ govor je znan iz Staroga zavjeta. Ime kojim se Bog u Starom zavjetu očituje. U njemu se zbiva polarizacija Neba i Zemlje. Odlučujući kriterij za to hoće li oni ostati i umrijeti u grijehu jest, hoće li mu povjerovati, povezati se s njime i tako živjeti, ili pak ustrajati u nevjeri i odbacivanju Isusa kao Božjeg poslanika.

Samo Bog je vječno bivovanje, vječna egzistencija.

Isus vodi konačne i odlučne rasprave sa svojim suvremenicima u Jeruzalemu. Želi da njegovi protivnici konačno otvore oči za njegovu osobu i poslanje. Tko je i što je on u osobi i pojavi? Pa u to su se mogli toliko puta uvjeriti. Prisjetimo se: U Starom zavjetu jedini je Bog mogao reći za sebe: Ja jesam. Mi i jesmo i nismo, ima nas i nema nas, neko vrijeme ovdje na zemlji jesmo, a onda nestajemo, nema nas, odlazimo, umiremo. Samo Bog je vječno bivovanje, vječna egzistencija. Isus se stavlja na istu razinu s Ocem. Ja jesam – veli on. Ja sam u Ocu, Otac je u meni. Otac me je poslao. – Zna što ga čeka. Odbacivanje i vješala na križu. Kad budem uzdignut, spoznat ćete da ja jesam.

Nepremostivost jaza

Jaz između Isusa i farizeja čini se nepremostivim. “Ne poznate ni mene ni moga Oca!” Nepoznavanje Sina ravno je nepoznavanju Oca, i to im onda postaje sudištem: “Umrijet ćete u svome grijehu!” Isus je upravo zbog toga i došao na svijet kako bi ljudi upoznali istinu, život, radost. Ali, na Isusovo Ja jesam, namjesto vjere, Židovi nastupaju s protupitanjem: Tko si ti? Nakon toga upita Isus prekida bilo kakvu raspru ili razgovor s njima. Pa što ja uopće imam s vama bilo što razgovarati?

Jedina nakana i njegovo poslanje jest spasenje svijeta.

Isus, kao Očev opunomoćenik, sluša Očeve riječi i govori ono što je čuo od Oca. Jedina nakana i njegovo poslanje jest spasenje svijeta. Došao je donijeti spas. Bog je toliko i tako ljubio svijet da je dao svoga Sina, Jedinorođenca, njega je poslao u svijet da bi ljudi imali život u njemu, bili spašeni, rekao je još na početku svoga javnoga djelovanja Isus u razgovoru s Nikodemom.

Pasha – ulaz u slavu

Stoga Isus skreće svoju misao na ono što predstoji, na ono gdje će se odvijati najdublja ikada viđena dijalektika u ovome svijetu: Židovi će naime pred rimskim vlastima tražiti Isusovo smaknuće, razapinjanje, i na kraju će postići ono što su nakanili, ali to će biti samo Isusova pasha, prolaz i prijelaz u slavu. Oni će ga dovesti do križa, oni će ga uzdignuti na križ, ali sve je to prema Božjem planu. Spoznat će ondje na križu da je on objava samoga Oca i da nijednu riječ nije izrekao koju nije čuo prethodno od svoga Oca. Otac je stalno s njime i ne ostavlja ga sama.

Spoznati, naime kako se upravo na križu ispunjava i ozbiljuje Isusovo poslanje, kako je on upravo tu ono Janje koje oduzima, odnosi grijehe svijeta.

Međutim, ni njihova sudbina nije zauvijek zapečaćena. Isusova smrt na križu – u koju ga Židovi tjeraju – otvorit će i njima novu spasenjsku mogućnost i priliku. Spoznati, naime kako se upravo na križu ispunjava i ozbiljuje Isusovo poslanje, kako je on upravo tu ono Janje koje oduzima, odnosi grijehe svijeta (usp. Iv 1,29). Isus kao žrtvovani pashalni Jaganjac.

Ostajemo zatečeni i zapanjeni pred tajnom: Isus je imao pristupa grješnicima, oni su u njemu prepoznali Božje milosrđe, dok ta utjelovljena Božja ljubav u Isusu nije imala pristupa u srce umišljenih, okorjelih pobožnika, farizeja, pismoznanaca, samoproglašenih pravednika. Isusu nije uspijevalo otopiti led s njihova srca. A što je s našim srcima?