Iv 5,33-36

Reče Isus Židovima: »Vi ste poslali k Ivanu i on je posvjedočio za istinu. Ja ne primam svjedočanstva od čovjeka, već govorim to da se vi spasite. On bijaše svjetiljka što gori i svijetli, a vi se htjedoste samo za čas naslađivati njegovom svjetlosti. Ali ja imam svjedočanstvo veće od Ivanova: djela koja mi je dao izvršiti Otac, upravo ta djela koja činim, svjedoče za mene — da me poslao Otac.«

Isusovo konačno i završno svjedočanstvo

Isusovo konačno i završno svjedočanstvo o Preteči. Nakon što je Isus iscijelio onoga uzetoga na ribnjaku Betezde, slijedi dugi prijepor spram Isusove osobe. Tko ga ovjerovljuje, na čije se on svjedočanstvo poziva, tko mu ‘štiti leđa’. Isus za sebe jasno veli kako je on Očev poslanik, ništa ne čini sam od sebe. Otac je iza njega, on ga je zauvijek ovjerovio da donese Radosnu vijest, da bude zauvijek Očev ljubljeni Sin. U svemu što on govori i čini, odbljesak je samoga Oca. Bog čini po njemu i u njemu, on je tu da bi donio spas vjernicima, osudu onima koji se njegovoj osobi zatvaraju, donosi Radio postaja Mir Međugorje.

„Dolazi trenutak, čas, i već je tu“ (r. 25). Kako može Isus dokazati tu svoju suverenost? Taj svoj nečuveni zahtjev? Prema židovskom zakonu izričaj vrijedi samo uz dokaz dvojice ili trojice svjedoka. Isus navodi tri svjedoka: Ivana Krstitelja, svoja djela koja čini u Očevo ime, dakle, nebeski je Otac neprevarljivi svjedok i na kraju cjelokupnost Pisma. Ivan je izrekao istinu kad ga je p(r)okazao kao Jaganjca Božjega, kao zaručnika. Ivan nije mogao do kraja izreći svoj sud o Isusovu božanstvu, on bijaše samo svjetiljka koja je neko vrijeme svijetlila. Isus je svjetlo svijeta. Svjetiljka uzima svoje svjetlo od Svjetla. Jedini je pravi svjedok sam Otac, on daje sa svoje strane što Sin ima izreći u vremenu i prostoru, Otac mu daje činiti čudesa koja su pred cijelim svijetom svjedočanstvo njegova božanskoga iskona.

Istina je Božja konačna objava koja se zbiva u osobi Isusa Krista.

Isusovo svjedočanstvo na istoj je razini kao i samoobjava Boga u Starom zavjetu. Kao što se Bog pred svojim narodom ovjerovljuje na temelju svojih povijesnih čina i djela na samome narodu, tako i Isus ovdje. Bog ovjerovljuje, svjedoči za sebe i svoje božanske prerogative i povlstice čineći ono što nijedan drugi bog ili božanstvo ne može učiniti niti je ikada učinilo u povijesti.

Ivanovo svjedočanstvo ima za Isusa samo relativnu vrijednost i značenje. Usporedivši ga s Božjim svjedočanstvom ovo je svjedočanstvo jednoga čovjeka koje Isusu nije dostatno. Ali ipak je Ivan od Boga poslan i on je svoju misiju ispunio. Bog je stajao iza njegova djela i života, on je u Božje ime nastupio i on je svjedok za istinu, svjedok Istine. To će poslije na svojemu suđenju ponoviti Isus pred Pilatom. Istina je Božja konačna objava koja se zbiva u osobi Isusa Krista.

Za Isusove je suvremenike i Ivan već lik prošlosti. Bio, bljesnuo, pojavio se kratko vrijeme, djelovao i potonuo u zaborav. Njegova se svjetiljka utrnula. Ipak Isus prihvaća i Ivanovo svjedočenje jer to bijaše proročki poziv i zov svemu narodu. Evanđelist se boji nazvati Ivana svjetlom, to je pridržano samo za Isusa. Kao da se iz Isusovih riječi nazire zaključak kako Ivanovi suvremenici uopće nisu shvatili niti prihvatili ni Ivanovu osobu ni njegovu poruku ni njegovo poslanje.

Ivan kao glasnik, angelos, vjesnik

Ivan je imao sve značajke starozavjetnoga proroka. Svaki je prorok glasnik, angelos, vjesnik. Nije on pretkazivač budućih događaja, nije on vidovnjak ili ekstatičar, mistik. To je samo jedan dio proročke osobe. On je prvenstveno glasnik, čovjek koji stoji pred Bogom, ima zrenje, ima spoznaje Vječnoga i njih prenosi ljudima. On je nositelj poruke, on surađuje sa samim Svevišnjim, njemu on otvara svoje tajne (usp. Am 3,7).

Prorok je ponajprije svjedok, a to je više od glasnika. Kao glasnik on ima zadaću uputiti riječ, a kao svjedok on mora položiti svoje svjedočanstvo da je njegova riječ božanskoga podrijetla. On ne prenosi samo, on i razotkriva, njegova je riječ apo-kalipsa. Drugima i pred drugima čini ono što je Bog učinio na njemu i njemu osobno. Kad govori, on objavljuje Božju volju. I to je ono čudesno na proročkim likovima. U njegovoj riječ postaje nečujni i nevidljivi Bog vidljiv i čujan. Prorok ne dokazuje, on ne argumentira. Riječ koje je on glasnik nadilazi ono što čovjekov jezik može sadržavati. U njegovoj riječi prodire božanska riječ u vrijeme i prostor.

Ivan je do kraja bio usidren – kao neoborivi hrast, a ne kao trstika ili mekušac.

Tako bijaše s Ivanom. Ni na jednom biblijskom liku ne vidimo u snažnijem svjetlu i veličinu, ali isto tako i granice proročkoga lika, u potresnijem izdanju kao upravo u njemu. Ivan kao osoba prijelaza, razdjelnice, na raskrižju staroga i novoga. Njegova pojava prisiljava nas na konačno preispitivanje svega onoga što je u našem životu istinito, ali isto tako i na odbacivanje svega što je lažno, krivo, krivotvorina. Nema tu više mjesta isprikama u koje znamo umotati svoje manjkavosti i pogrješke. Ivan se grstio od slušanja praznih fraza i kojekakvih lažnih izmotavanja. Znao je za čovjekovu lijenost i strah. Njegovo bijaše uzdrmati duhove, pripremiti za dolazak Mesije, probuditi pozaspale, probuditi u ljudima novu čežnju za nepoznatim i nadolazećim.

Stoga se i danas pitamo, što zapravo očekujemo, koga iščekujemo? Čekamo li ikoga? Što je s onim starim proroštvima, što je s njihovim ispunjenjima? Ivan je imao istančano ćutilo za ono što čovjeka ubija i što mu daje život. Stoga i poziv na obrat, poziv na život u pustinji gdje je čovjek izložen samo svomu Bogu i od njega sve očekuje. Ivan je živio krajnje dosljedno ono što je u objavi doživio, iskusio.

Stoga ga Isus i veliča kao najvećega među rođenim od žene. Na kraju našega života ne će nas Bog pitati spram istina koje nismo mogli dokučiti, nego će nas pitati spram onoga što smo mogli živjeti na temelju životnih spoznaja, a nismo živjeli. Ne će nas pitati za ono što nismo znali iz Biblije, nego za ono što smo znali, a nismo prihvatili svojim životom. Ivan je do kraja bio usidren – kao neoborivi hrast, a ne kao trstika ili mekušac. Jedino što je posjedovao bijaše čistoća i nepatvorenost života, koji je svakomu mogao reći u lice istinu Božju i prijetvornost života, životnu laž u kojoj pojedinci žive.