Nikada neću zaboraviti ovu staračku, tako naizgled slabu, ali tako jaku ruku moje pokojne bake koja u sebi sabire ruke svih mojih predaka, svih mojih djedova i baka. Tu ruku svoje bake Barice uslikao sam dan prije no što je blago u Gospodinu preminula. Došao sam kod nje dan prije dana smrti, udijelio joj kao svećenik sve sakramente, preporučio dušu Bogu i na kraju se pozdravio s njom na poseban način. Tada sam joj prvi i zadnji put rekao: Babica moja, vidimo se, ali u vječnosti.

Uistinu idućeg jutra zvali su me i rekli da je Barica umrla. Ja sam tada rekao da znam, ali ne znam kako sam znao, jednostavno sam znao. Želim tom rukom iskazati poštovanje svim starijim osobama, svim mojim djedovima i bakama za koje čvrsto vjerujem da me sada zagovaraju kod Boga. Želim zahvaliti dedi Vinku, koji iako nije znao tko su mu roditelji, bio je uvijek pun ljubavi prema nama svojim unucima. Učio me i prve korake, stavljao svoj škrljak na moju glavu, naučio me radu u polju i s oruđem, bacio se na mene kada su raketirali sljemenski toranj, kada smo on i ja podno Sljemena kosili detelju za svinje.

Želim zahvaliti baki Barici koja se uvijek brinula da ne budem gladan i čak me naučila raditi šestinsku gibanicu i štrukle, dok sam večeri provodio s njom i Vinkom kartajući šnaps. Želim zahvaliti i didu Petru koji je čitav život, samo zato što je Hrvat i katolik bio progonjen, kao i većina muškaraca iz Kruševa. Preživio je i taj žalosni Križni put, bio stijena, kovač i rudar, zarobljen u logoru, toliko puta premlaćivan, izbjegao je mnoga streljanja, skrivao se godinama po jarugama, spiljama, rupama. A uz njega je vazda bila baba Marija, toliko mudra i duhovita žena. Žena do smrti garave kose. Žena poradi koje i nosim ime Mate. Već sam bio u bolnici zapisan kao Luka, ali ona je došla i tražila da budem Mate, po didovom bratu Mati. Žena puna blagoslova i molitve. Nikada nisam odlazio iz Kruševa, iz Ribnice, iz Bašića, a da mi ona blagoslovljenom vodom nije škropila auto. Učila me čuvati ovce i tuke. Učila me brati puže i šparoge. Učila me brojati dane u mjesecu na zglobovima ruku, i još dobacila kada sam rekao da ne znam koliko dana ima neki mjesec: da mi đabe tolike škole i vakulteti, kad to još naučija nisam. Uvik me zvala Ranko, srićo babina.

Hvala ti Bože na svim našim djedovima i bakama, na svim našim precima. Daj da i mi imamo ljubavi koliko su oni, svi naši stariji imali prema svima nama. A vi naši djedovi i bake, molite za nas.”