“Božanska pedagogija nas uvijek pogađa u našu najbolniju točku, ali ne da bi nas oborila i satrla, nego da nam bolje otvori oči i da nas potakne na novi život. Možda je dio takve pedagogije ljudskom rodu i ova pandemija. Dakle, ono što je ludost u kriterijima svijeta, mora za jednog obraćenog kršćanina postati mudrost. Naše se biće buni i protestira protiv takve logike trpljenja jer smatra da ga vodi u propast i smrt. Tako se u čovjeku uvijek javlja ponavlja prigovor pobunjenih Židova u pustinji: Bog nas je izveo iz zemlje egipatske… da bi nas posve uništio. Istina je samo jedna.

Po primjeru sv. Stjepana, još više Abrahama, praoca naše vjere, Bog će i od nas zatražiti, danas ili sutra, da mu žrtvujemo svoga vlastitog Izaka, ono u što smo polagali sve svoje nade, na čemu smo temeljili sve svoje sigurnosti. A najparadoksalniji primjer nam ostavlja sam sv. Stjepan. Na kraju svoga života na zemlji, u trenutku kad je kleknuo da ga kamenuju, on nije promišljao o svome životu, o svojim najmilijima, on je samo molio za druge, i to ne bilo koga nego je kako piše Pismo, po primjeru Krista: Bacio se na koljena i povika iza glasa: ‘Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!’ Kada to reče, usnu. Stjepan u zadnjem udahu ovoga života moli da se svima sve oprosti. To je poruka Božića, to je život po Kristu. To je življenje primjera sv. Stjepana.”