Današnji čovjek, kao da više ne zna živjeti sadašnji trenutak. Zbog stalnog razmišljanja o budućnosti, ili pak vezan na prošlost, često gubi tlo pod nogama i tako upada u krizu, čak i vlastita identiteta te pogoduje osjećajima depresije i anksioznosti. Najčešći uzrok što mnogi u svemu klone duhom i popuste u životu jest upravo ta napast, da ne žive sadašnji trenutak i razbijaju glavu s onim što tek može biti.

Život se živi dan za danom.

To je i razlog stalnih padova, odustajanja jer uzastopno nas napada napast da mi to nećemo moći. Najbolji lijek za tu napast je ne računati na puno godina života ili na mnogo dana pred sobom, već računati samo na ono što sigurno imaš, a to je danas. To je najbolje sredstvo toj slabosti – jer tko se ne želi odvažiti da proživi dobro taj jedan dan koji sada ima, taj neće moći proživjeti ni bilo koji drugi budući dan.

Zato je suludo i same odluke donositi za sutra, već ona mora biti donesena za sada, za danas koji sada jedino postoji. Rijetko tko je od idućeg tjedna prestao pušiti ili počeo s dijetom. To je moguće samo u onom času koje sada sigurno postoji, a to je taj danas, taj sada. Odluke se donose dan za danom, jer i život se živi dan za danom i nije moguće preskočiti neki dan, koliko god nam se činilo da je možda nekada snom preskočen. Takav odnos prema životu pomaže i u duhovnosti jer nas uči da korak, po korak mijenjamo svoj život. Nerazborito je donositi odluke s kojima odlučujem od sada uopće više nešto ne činiti, već bi radije trebalo postepeno jutrom započeti odlukom i reći npr. danas ću do podne obdržavati šutnju, bit ću čedan, neću psovati, lagati, ogovarati.

Božjem se sluzi čini svo vrijeme prekratko, da služi Bogu, i svaka muka u vremenu postaje mu premalena.

Tim se sredstvom koristio jedan od redovnika o kojem čitamo kod svetih otaca, kojeg je jako mučila proždrljivost. Već ranim jutrom spopala bi ga takva glad, da nije mogao izdržati, da ne prijestupi dnevni red i po pravilu pustinjaka prvi i jedini obrok ima u tri sata poslijepodne. Tako se on mudro služio lukavošću i sam sebi svakoga jutra govorio: »Da si ne znam kako gladan, što je to čekati do devet sati? Tad ćeš moći jesti.« Kad je bilo devet sati, govorio bi: »Zaista moram se siliti i ne smijem jesti do dvanaest sati. Kad sam mogao čekati do devet, moći ću i do dvanaest.« U dvanaest sati umočio bi kruh u vodu i govorio: »Dok kruh omekša, treba čekati do treće ure. Kad sam do sada čekao, nije vrijedno, da radi dva ili tri sata prekršim redovnički red.« Kad bi bilo tri sata, obavio bi svoje molitve i jeo. Tako je činio više dana, varajući sama sebe ovim kratkim rokovima.

Takvi kratki rokovi i odluke mogu i nama pomoći u našim napastima jer nas malo po malo vode naprijed. Pravi Božji sluga ne gleda na dugo vrijeme i na mnoge godine. Božjem se sluzi čini svo vrijeme prekratko, da služi Bogu, i svaka muka u vremenu postaje mu premalena. Sveti Bernard to potvrđuje kada kaže: »Sluga se Božji ne posvećuje božanskoj službi na godinu dana, ili na neko vrijeme kao najamnik, već pravi pravednik proživi u malo vremena i malo dana života mnogo godina, jer svaki dan, upravo taj dan živi.«

Tako se i nama, ako živimo sadašnji trenutak i proživimo svaki dan u punini, gledajući na dan kao dar, može dogoditi da nam se i mnoge godine čine kao malo dana radi velike ljubavi – jer sve lijepo kratko traje, a svaki dan ima svoju posebnu ljepotu. Stoga, »Carpe Diem« – Iskoristi Dan.