Spomendan jednog od najvećih teologa i mislioca u povijesti Crkve, franjevca i svećenika Ivana Duns Škota slavimo 8. studenog. Bio je najveći mariolog poradi čega u Crkvi nosi počasnu titulu oštroumni - Doctor Subtilis et Marianus, a ujedno je prozvan pjesnikom utjelovljene Riječi. Povodom svečeva spomendana, fra Mate Bašić piše o dvije sklonosti volje, a to su prema tumačenju bl. Ivana Duns Škota, volja sklona koristi i volja sklona pravdi.
Blaženi Ivan Duns Škot rođen je u prosincu 1265. ili početkom 1266. godine na području današnje Škotske, a umire 8. studenog 1308. u Kölnu. Glavni je predstavnik franjevačke teološke škole – škotizma, skotističke teologije i filozofije, piše fra Mate Bašić o bl. Ivanu Duns Škotu.
Mnogi su teolozi, osobito filozofi, ponajviše oni 20. stoljeća za njegovu teologiju i filozofiju ustvrdili da je to teologija i filozofija budućnosti. Ukratko se taj smjer može sažeti u smjer teologije i filozofije ljubavi. Mnogo je toga na što nam ovaj oštroumni naučitelj daje odgovore, ali u ovo naše vrijeme posebno su važne njegove teme o ljubavi, slobodi, htjenju volje i savjesti. Ovom prilikom ne mislimo obraditi sve teme, već izabiremo onu o volji, odnosno Božjoj volji.
Volja sklona koristi je ona koja gleda svoju potrebu, okrenuta prema sebi, sebična, egocentrična, a volja sklona pravdi promatra drugoga, čini dobro radi dobra
Za Duns Škota u čovjeku postoje dvije sklonosti volje, dvije inklinacije volje, a to su volja sklona koristi i volja sklona pravdi. Volja sklona koristi je ona koja gleda svoju potrebu, okrenuta prema sebi, sebična, egocentrična, a volja sklona pravdi promatra drugoga, čini dobro radi dobra, ne radi sebe, ljubi drugoga radi drugoga, ne radi sebe, ljudi Boga poradi Boga. Istovremeno Duns Škot objašnjava kako u Bogu ne može postojati sklonost volje koja bi bila sklona koristi, jer tada Bog ne bi bio Bog.
Što je Božja volja za nas? – neminovno moramo misliti na to da u Bogu ne postoji volja koja bi bila sklona koristi, koja je okrenuta prema svome dobru
Bog je za Škota najslobodnije biće jer je Bog najviše neodređen (summe indeterminatus), i zato je božji bitak najsavršeniji i najaktualniji, bez ikakve potencijalnosti i nedostatka. Upravo zato u Bogu ne može postojati egoistična volja ili sloboda kao puki egoizam jer bi time Bog prestao biti Bog koji se onda jedino tako, bez nedostatka, bez potrebe za koristi, može, jer je puni bitak, razlijevati i darivati. Prema tome, kada postavljamo sami sebi pitanje: Što je Božja volja za nas? – neminovno moramo misliti na to da u Bogu ne postoji volja koja bi bila sklona koristi, koja je okrenuta prema svome dobru, koja čini nešto poradi sebe, već je u svemu okrenuta prema drugome i iz svoje se punine razlijeva i daruje. Božja volja i u svakom našem slučaje tada može biti samo ono što čini dobro poradi dobra, ljubi drugoga poradi drugoga, ni u čemu ne misli na svoje dobro već na dobro drugoga.
Prema Duns Škotu, sv. Pavlu, samome Kristu, misliti na druge, znači vršiti Božju volju, jer Bog sigurno nema volju koja misli na sebe i svoju korist
U ovo vrijeme pandemije, bilo bi dobro promisliti činimo li mi onda Božju volju u našim životima, ako u svojim postupcima mislimo na sebe, a ne prije svega na dobro drugoga, drugih ljudi oko nas. U biti, prema Duns Škotu, sv. Pavlu, samome Kristu, misliti na druge, znači vršiti Božju volju, jer Bog sigurno nema volju koja misli na sebe i svoju korist i čini nešto sebi na korist, jer tada on više ne bi bio Bog. Božja volja i u svakom našem slučaju nikada nije ona koja je sklona koristi, okrenuta prema sebi, već samo ona koja misli na druge, okrenuta prema drugima.