Jesmo li svjesni da pokraj zdravih očiju svijet gledamo kroz kameru naših mobitela? Umjesto uživo gledamo preko ekrana kako nam dijete gasi svoju rođendansku svijeću, a stojimo ispred njega. Tu smo, a nismo tu. I skupili smo toliko video zapisa koje možda nikad nećemo ni pogledati, a taj živi trenutak smo izgubili, prošao je.
Poticaj na promišljanje svakodnevnih stvarnosti koje živimo, a koje nisu u skladu s onim što zahtjeva naša vjera donosi na društvenim mrežama svećenik i kantautor duhovne glazbe fra Marin Karačić . Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
Kada smo i kako izgubili ljepotu privatnosti?
Oduvijek su postojali trenuci koji su nam značili više od onih običnih. I takve trenutke ostavimo samo za najuži krug ljudi, a često i za samo jednu osobu. To su oni posebni trenuci. Njih smo pamtili i tako često čuvali samo za sebe.
Međutim, u zadnje vrijeme vidimo kako laganim koracima sve postaje javno i transparentno. Na društvenim mrežama svakodnevno smo svjedoci tuđih “posebnih trenutaka”. Htjeli mi to ili ne. I vidimo trenutke zaruka, trenutke prvih koraka djeteta, izgovorenih riječi, trenutke opraštanja, pozdrava i izjava ljubavi, trenutke iznenađenja, susreta i namještenih poljubaca. Toliko trenutaka koji su intimni postali su javni i svima dostupni.
Toliko trenutaka koji su intimni postali su javni i svima dostupni.
Ne govorim što je ispravno, a što ne, niti ikoga sudim; samo naglas razmišljam i postavljam pitanja; jesmo li “pritisnuti” ponašanjem okoline pa moramo ići “ukorak” sa svima i raditi ono što svi rade? Osjećamo li se možda manje bitni i vrijedni ako nismo sve podijelili s javnošću? Želimo li ispasti veći i bolji u tuđim očima pa imamo potrebu sve objaviti? Zašto nam nije dovoljno da naš trenutak ostane samo za nas? I tako bi dobro bilo prije svega iskreno sebi postaviti pitanje – iz kojeg razloga to radim?
Jesmo li svjesni da pokraj zdravih očiju svijet gledamo kroz kameru naših mobitela?
Kako nam ovo vrijeme bezobrazno krade dragocjene trenutke. Vuče nas u svoje labirinte društvenih mreža, obzira i običaja i pusti nas da lutamo i da se gubimo. Jesmo li svjesni da pokraj zdravih očiju svijet gledamo kroz kameru naših mobitela? Umjesto uživo gledamo preko ekrana kako nam dijete gasi svoju rođendansku svijeću, a stojimo ispred njega. Tu smo, a nismo tu. I skupili smo toliko video zapisa koje možda nikad nećemo ni pogledati, a taj živi trenutak smo izgubili, prošao je. Podajte caru carevo, a Bogu Božje. Podajte svijetu ono svjetovno, a ono bitno ipak čuvaj za Boga, sebe i bližnje.