Žetva je velika, ali radnika malo. (Lk 10, 2)

Liturgija dana (1. listopada):

Prvo čitanje:
Job 19,21-27
Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi.

Job reče:
Smilujte se, prijatelji, smilujte,
jer Božja me je ruka udarila.
Zašto da me ko Bog sam progonite,
zar se niste mog nasitili mesa?
O kada bi se riječi moje zapisale
i kad bi se u mjed tvrdu urezale;
kad bi se željeznim dlijetom i olovom
u spomen vječan u stijenu uklesale.
Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi
i posljednji će on nad zemljom ustati.
A kad se probudim, k sebi će me dići:
iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.
Njega ja ću kao svojega gledati,
i očima mojim neće biti stranac:
za njime srce mi čezne u grudima.

Psalam:
27,7-9abc.13-14
Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih.

Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja,
milostiv mi budi, usliši me!
Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!«

Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene!
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!

Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja
u zemlji živih.
U Gospodina se uzdaj, ojunači se,
čvrsto nek bude srce tvoje:
u Gospodina se uzdaj!

Evanđelje:
Lk 10,1-12

U ono vrijeme: Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se već kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik svoje plaće. Ne prelazite iz kuće u kuću.«
»Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’ A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: ‘I prašinu vašega grada koja nam se nogu uhvatila stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!’ Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači fra Matej Jovanovac:

Isus je na putu prema Jeruzalemu. Pred sobom šalje sedamdestdvojicu učenika u sela i gradove kamo je kanio doći. Ako uzmemo u obzir da je većinu svoga djelovanja proveo u Galileji, ova mjesta koja nisu u Galileji vjerojatno su čula za njega, ali on po svoj prilici nije u njima propovijedao niti djelovao. Budući da neće dugo u njima boraviti, jer je na putu, želi da im taj kratki susret bude što plodonosniji. Važna je priprava, potrebno je dakle stvoriti uvjete.

Odmah nakon toga, Isus govori o molitvi: „Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju.“ Kako bi se izbjeglo napasti da se samo svojim snagama pripravlja Isusov dolazak u ta mjesta, Isus ističe važnost odnosa s Ocem, gospodarom žetve. Isus često odlazi u osamu i moli, njegovo djelovanje prožeto je molitvom.

Molimo za ono što nam je važno, molitva pokazuje da nam je do nečega stalo.

Ako ne molimo za radnike u žetvi Gospodnjoj, možda nam nije previše stalo do žetve. Kada Isus poziva na nasljedovanje, traži upravo to, da nam postane važno ono što je njemu važno. Bez toga ne možemo biti vjerni i dobri učenici. Također, važno je shvatiti da je svaki kršćanin pozvan biti radnik u žetvi Gospodnjoj. Svatko je pozvan svjedočiti riječima i svojim životom, tamo gdje jest i onako kako može.

Lijep primjer za to je i sv. Terezija od Djeteta Isusa, koju danas slavimo. Silno je željela činiti toliko toga za Crkvu, ići u misije i navješćivati Riječ, ali nije mogla jer je živjela u klauzurnom samostanu. No sve se promijenilo kada je shvatila da može u srcu Crkve biti ljubav, da može moliti za sve one koji rade na njivi i u žetvi Gospodnjoj.

Kada šalje svoje učenike, Isus ih uči oslanjati se na Providnost.

Poučava ih kako se ne moraju brinuti za mnogo toga, sve dok im je pred očima poslanje koje imaju. Onaj tko je poslan od Boga i koji Božju riječ donosi drugima, iskusit će milost Božje ljubavi i brige za one koji ga prihvaćaju. Čineći sve ovo, učenici se zapravo uče biti poput Isusa: oni trebaju moliti, ići drugima, liječiti bolesne i propovijedati o blizini kraljevstva Božjeg. No to ne uključuje automatski uspjeh.

Negdje će, poput Krista, biti odbačeni.

I tu ih Isus poučava da ne gube odvažnost, jer i njega su mnogi odbacili. Oni svoju zadaću moraju obaviti, a ukoliko su je obavili dobro i bili odbačeni, krivica je na onima koji su ih odbacili.

No, jednom kada poslanje preda mjesto vlastitim interesima, ugodnosti, gomilanju materijalnoga i sličnome, krivnja tada pada i na onoga koji je poslan. Ako je poslanik kompromitirao svoje poslanje, tada prestaje biti poput Krista. Tada prestaje navješćivati Krista i time gubi pomoć Providnosti.

U pastoralnom radu često susrećemo razna mjerila po kojima mjerimo rad neke župe ili zajednice. Iako je to potrebno i korisno, brojke lako mogu dovesti do krivih zaključaka. U ovome odlomku možemo iščitati dvije poruke vezano uz to: s jedne strane nismo pozvani prosuđivati uspjeh svoga djelovanja, a s druge strane pozvani smo stalno preispitivati narav svoga poziva.

Budući da je i Krist bivao odbačen, odbačenost nije mjerilo neuspjeha. Mjerilo uspjeha je ostati vjeran pozivu i navještaju Riječi.