“Marija je malo govorila. Marija je mnogo vjerovala i zahvaljivala. Hvalospjevom Veliča (Lk 1, 46-56), Marija odgovara na Božja obećanja zahvalom. Sjetimo se kako mi regiramo. Propitkujemo, dvojimo, spominjemo više loše nego dobro – kao da vjerujemo zlu više, dajemo mu veći značaj, strah često nadilazi našu vjeru. Zaokupira nas da niti ne molimo kako valja, a to je – predajući sve Bogu, vjerujući mu da zna što radi sa nama i poviješću.

Moliti bez vjere je očajavanje, moliti u strahu je ponižavanje Boga, moliti tjeskobno nije razgovor s Bogom nego sa svojim strahovima i ranama. Marija nije tako činila. Marija je povjerovala i zahvaljivala na način da je sve dogovoreno i jasno. Marija se prepustila Božjem vodstvu, vjerovala je da je Božje obećanje gotova stvar. Naravno, nije Marija mislila da će sve biti lako. Prihvatila je i križ. Nastavila je šutjeti, malo govoriti i puno vjerovati.

Marija je primjer kontemplacije, molitvenog života gdje se sve prepušta Bogu; čak i misao, volja, sve. Tek tada Bog radi što je naumio sa nama, tek tada smo Bogu dopustili da ispuni svoju volju sa našim životom. Marijin “da” ju je puno koštao, ali je znala zašto i za koga govori “da”. Za Boga i za tebe i mene. Marija se nije bojala, Marija se posve dala Bogu. Ne boj se. Moli kao Marija. Vjeruj kao Marija. Budi kao Marija! I sve će biti dobro! Voli te tvoja Mama! 🙂”