Uvjeren sam da oni roditelji koji još uvijek obitelj drže strukturom moći čine to jer iskreno misle da je to nešto najbolje što mogu pružiti svojoj djeci te je oni, stoga, ne doživljavaju prvenstveno kao izraz moći.” Ovo piše Jesper Juul, danski obiteljski terapeut, u svojoj važnoj knjizi Vaše kompetentno dijete. Struktura moći u obitelji podrazumijeva da je na vrhu piramide moći otac, da mu je njegova supruga podređena, a da su djeca podređena roditeljima. Među djecom također postoji hijerarhija moći. Sinovi imaju prednost pred kćerima. Brak je uspješan ako se žena zna podvrgavati mužu. Djeca su dobro odgojena ako su poslušna onima na vlasti. Ovakva obiteljska struktura moći je apsolutna. Tko se ne podvrgava, biva kažnjen. Kazne su ili tjelesno nasilje ili ograničenje osobnih sloboda. U ovaj opis tradicionalne obitelji spada i to da među članovima obitelji postoji ljubav. Svako uspješno podvrgavanje nosi sa sobom osjećaj sigurnosti i zaštićenosti, piše fra Ante Vučković u svojem promišljanju za Svjetlo riječi.

Brak je uspješan ako se žena zna podvrgavati mužu.

Djeca su shvaćena kao nedovoljni, mali ljudi koje treba odgojiti. Za odgoj postoje metode. Metode služe da bi se djecu dovelo u red, omogućilo im razvoj u ljudskom i društvenom smislu. U ovom opisu djece je više-manje sve pogrešno. Djeca nisu tek potencijalni ljudi. Oni su ljudi od samoga svoga početka. Djeca nisu objekti odgoja. Oni su subjekti. S djecom se, umjesto da ih se objektivizira i odgaja, uspostavlja odnos. Ne čudi da će Jesper Juul jednu svoju knjigu nasloviti Od odgoja do odnosa.

Shvaćanje obitelji kao strukture moći u zapadnom je svijetu uglavnom u nestajanju. Naše se vrijeme trudi oblikovati drukčije shvaćanje obitelji. Prošli smo kroz razdoblje demokratizacije obiteljskih odnosa. Ovaj je proces sa sobom donio među ostalim i pitanja jednakosti među spolovima, prava djece na donošenje odluka, pitanja dječjih prava. Obitelj je pravna cjelina, ali ona je to samo na svome početku i u trenucima raspada. Inače je obitelj iznad svega egzistencijalna i emocionalna cjelina. Obitelj se ne može ravnati samo jednakim pravima. Stoga je bilo potrebno pronaći ono što nadilazi jednostavnu političku i pravnu jednakost među članovima obitelji. Jesper to naziva ravnopravnim dostojanstvom. No, nije odmah jasno što bi to trebalo biti. Još je manje jasno kako u obitelji uspostaviti drukčije odnose od onih koji su nam poznati u tradicionalnom obiteljskom modelu.

Obitelj je pravna cjelina, ali ona je to samo na svome početku i u trenucima raspada. Inače je obitelj iznad svega egzistencijalna i emocionalna cjelina.

Primjerice sukobi. Nema obitelji u kojoj se ne pojave sukobi. U tradicionalnoj su se obitelji sukobi rješavali prema modelu moći. Svaki je sukob nalik borbi za vlast. Problem koji se pojavljuje je krupan. Ako obitelj svoje sukobe doživljava kao borbu za vlast, onda je ishod sukoba uvijek gubitak za sve jer jedne pretvara u dobitnike, a druge u gubitnike. Na koncu su svi gubitnici. Izgubljeno je zajedništvo. Nakon sukoba obitelj se podijeli. Mnoge obiteljske svađe završe dugim hladnim ratovima koji su kroz središte obitelji podigli željezne zavjese kroz koje više nije bilo moguće osjetiti ni tračak razumijevanja, a kamoli iskusiti blizinu i ljubav.

Ideja ravnopravnosti spolova htjela je donijeti bolje rješenje od odnosa vlasti i podređenosti između muškarca i žene. No, rezultat je prilično negativan. Ravnopravnost se pretovarila u istovjetnost pa je muškarac primjerice trebao postati mek i nježan. Kako muškarcima nije lako odjednom biti drukčiji nego što jesu, oni su sve više počeli gubiti svoje mjesto u obitelji, a sve ga više pronalazili izvan nje.

Ravnopravnost se pretovarila u istovjetnost pa je muškarac primjerice trebao postati mek i nježan.

Ovdje počinjemo nazirati što je to ravnopravno dostojanstvo. To je najprije svijest o razlikama među spolovima i o razlikama svakoga pojedinoga člana obitelji. Razlike se ne mjere kategorijama bolji-gori niti je cilj dokidanje razlika kako bi spolovi ili članovi obitelji bili što sličniji jedni drugima. Razlike nisu tu da ih se riješimo niti da ih ujednačimo. Ravnopravno dostojanstvo nije statično. Ono je živi, dinamički proces. Ono uključuje samosvijest, dostojanstvo, očuvanje onoga što jesmo, iskazivanje sebe, postavljanje granica. Ovo su elementi poznati iz terapija i potrebni su za zdravlje i duhovno blagostanje. Oni su podjednako potrebni za uspješne obitelji i zdrave ljudske zajednice. Jesper Juul je uvjeren da su to i elementi s kojima se djeca rađaju ili koje uz odgovarajuću pomoć razvijaju.

Isus je jednom svojim učenicima na njihove svađe oko prvih mjesta otvorio oči za moć kojom vladari gospoduju narodima i rekao im: „Neće tako biti među vama!” (Mt 20, 26). Odnosi moći nisu dobri za ljudski rast. Ljudi rastu samo u ozračju u kojem su prihvaćeni sa svim svojim razlikama i posebnostima. To je moguće samo ako odgovorni svjesno na sebe preuzmu ulogu služenja. Tako roditelji otkrivaju da je njihova uloga služiti rastu djece. Svećenici otkrivaju svoju ulogu služenja ljudima koji traže Božju blizinu tako da na sebe preuzmu ulogu služenja Božjoj radosnoj vijesti. Nastavnici služe svojim učenicima da dorastu do potrebnoga znanja. Liječnici služe svojim pacijentima tako da potpomažu procese ozdravljenja. I tako redom. Premda je model obitelji moći izblijedio, pred nama je još uvijek dug put do otkrivanja snage ravnopravnoga dostojanstva i služenja kao najbolje pomoći rastu drugoga.