Budi dio naše mreže

FRA ANDRIJA BILOKAPIĆ Marija je most između neba i zemlje

Tijekom Došašća u osobitom središtu našeg spomena i razmatranja je Marija, žena kojoj je Bog povjerio iznimno poslanje u spasenju ljudi, primjer bezuvjetnog predanja i zrelog odnosa s Bogom. Fra Andrija Bilokapić, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima, u razgovoru za Hrvatsku katoličku mrežu pojašnjava biblijsku ulogu žene, što je sve Bog ženi povjerio. Otklanja napast da u Crkvi težimo za masovnošću i uspjehom na način kako ga uobičajeno poimamo te otkriva što je za njega relikvija Isusa Krista.

/ Ines Grbić

Nema pravog kršćanina bez osobnog odnosa s Gospodinom Isusom. Važno je da pojedinac izgrađuje vlastiti odnos s Bogom, ističete, fra Andrija. U daru Crkve pozvani smo živjeti osobni odnos s Isusom. Ali nekad kao da se skrivamo iza zajedništva Crkve u kojemu se ne bismo angažirali osobno upoznavati Isusa, kao da se površno ‘utapamo’ u pripadnost Crkvi.

Sigurno, važan je osobni odnos s Gospodinom. Crkva uvijek ukazuje – ne ja, nego Gospodin. Kao Ivan Krstitelj. Ivan Krstitelj pokazuje Isusa Krista. Tako i Crkva. Uloga Crkve nije da svrati pozornost na sebe, nije Crkva svrha samoj sebi. Ona pokazuje na Isusa Krista koji je preuzeo našu krivnju, smrt i u svemu nam je postao sličan, nadasve u smrti, da bismo mi njemu bili slični po božanstvu. Crkva dovodi Kristu, odnosno utjelovljuje Krista. Krist po tjelesnosti Crkve danas dolazi do čovjeka. To je dvostruka vertikala, od Boga k nama, od nas k Bogu. Naša sigurnost jest Bog, a Crkva je tu da ga otkriva, naviješta i da dovodi do Krista, odnosno, do Svete trojice, Oca, Sina i njihove ljubavi, Duha Svetoga.

Jedan od razloga za one koji odlaze iz Crkve je da ti ljudi zapravo nisu iskusili osobni odnos s Gospodinom u Crkvi. Vjerojatno bi ih osobni odnos s Bogom zadržao i otkrio im ljepotu Crkve.

Čovjek koji je dotaknut Crkvom, koji je u Crkvi dotaknut Bogom, on ne može otići iz Crkve. To je tolika snaga, to je njegov zavičaj, zavičaj njegovoj duši. Njegova duša u Crkvi nalazi sebe. Imamo ljude koji su formalno kršćani, a ne iz opredjeljenja, iz milosti, obraćenja, iz svog osobnog životnog stava, nego iz običaja. Takvi ljudi odlaze iz Crkve. Tko je dotaknut zajednicom Isusa Krista, tko je dotaknut Duhom, on tuguje nad zlom, plače s Isusom nad zlom i raduje se nad dobrom. Sv. Frane spoznaje grešnost Crkve svoga vremena ali i njenu snagu. Ali, sv. Frane bilježi se znakom Tau. A to znači – upravo zato što postoji toliko zla, ja ću biti bolji. Ublažit ću Bogu bol, zbog zla, zbog toga što ga djeca ne spoznaju kao svoga Oca, ne primaju njegovu ljubav, zatvoreni su njegovoj dobroti, svrsi svoga postojanja – životu vječnom. Idem ja sebe obilježiti znakom Tau – trpjet ću s Bogom i bit ću bolji kako bih Bogu, s jedne strane, ublažio bol, a s druge strane ljudima objavio Božju ljubav i Božju patnju, jer smo i u Crkvi grešni.

Čovjek koji je dotaknut Crkvom, koji je u Crkvi dotaknut Bogom, on ne može otići iz Crkve

Fra Andrija Bilokapić / Foto: Ines Grbić

Autentična zajednica u Crkvi uvijek je bila malo stado. To su uvijek bile male grupe, pojedinci koji su imali veliki utjecaj. Ne kažem da nisu u spasenju i drugi ljudi, jesu. Ali uvijek je prisutna ona svijeća koja izgara i ona osvjetljuje prostor, ili mala šaka soli koja osoli hranu u velikom loncu. Tako i ti pojedinci koji su udruženi u Kristovo biće, u Crkvu, oni svijetle.

Dobro ste istaknuli činjenicu malog stada, malo soli dovoljne za potreban začin, jer skloni smo ‘učinkovitost’ Crkve ili našeg uspjeha gledati u brojnosti u Crkvi. Onda se razočaramo ako je na misi manje ljudi ili na nekom događaju koji izvana predstavlja Crkvu. Ta naša želja, da smo masovni. I onda posljedica, razočarenje, ako nas nije bilo puno, tisuću, dvije, smatramo da je to neuspjeh. Treba nam razbiti tu perspektivu i želju za masovnošću kršćana i podsjetiti na bît kvasca, snagu plamena već i jedne svjetiljke.

To je demon moći. Kad čovjek vidi pred sobom puno ljudi, pomisli: ‘Ja sam moćan’. Čovjek počinje uživati u svojoj moći, svojoj nadmoći, u svojoj uspješnosti. To je laž, idolatrija, to nema veze s Evanđeljem i vjerom. Isus nije tako činio. Isus je rekao: ‘Gdje su dvojica ili trojica u moje ime, ja sam među njima’. Dakle, nije to da ako su negdje trojica, da je to manje. Tu su Otac, Sin i Duh Sveti. Tu smo petorica, šestorica nas. I moć i slava jest Božja prisutnost.

Naravno da nam je draže ako je više ljudi to spoznalo. Ako je više ljudi ušlo u tu tajnu, ako je Kristovo tijelo veće, ako se više raširilo, ako je više tijesta, više prenositelja Radosne vijesti. Ali, bojim se da se često u našem životu to svede na misao: ‘Bilo nas je malo, nismo uspjeli’. A u Evanđelju uopće nema riječi uspjeh. Tko je ostao Gospodinu? Pitao sam na vjeronauku, što biste uzeli od Isusa? Srednjoškolci su rekli: ‘Malo bih uzeo da mogu činiti čudesa, ali toga slabo ima, nema nešto posebno za uzeti’. Onda sam im pojasnio što znači zapravo primiti Gospodina. Kažem, nema riječi uspjeh u Evanđelju. U čemu je Isus uspio, po našoj ljudskoj logici? Uspio je biti prikovan za drvo, da mu mati plače ispod križa i nekoliko žena s Ivanom, koji je opet utekao. I da se rasprše svi oni koji su se zaklinjali u njega, Petar i drugi, otišli su, sakrili su se. Ali uvijek dođe vrijeme kad Duh proradi. Kad Duh u nama nešto pokrene. Dugo sam s ljudima i bilo je situacija kad sam mislio, sve se raspalo.

To je demon moći. Kad čovjek vidi pred sobom puno ljudi, pomisli: ‘Ja sam moćan’. Čovjek počinje uživati u svojoj moći, svojoj nadmoći, u svojoj uspješnosti. To je laž, idolatrija, to nema veze s Evanđeljem i vjerom

Sad sam spoznao, u starijim godinama, da je vrijednost vjeronauka kojega sam držao u tome da ljudi dođu u određenu fazu, u određene probleme, poteškoće, promišljanja, doživljaje sebe i drugoga i onda kaže: ‘Pa bio je tamo neki moj vjeroučitelj, bio je tamo nekakav fratar koji mi je o tome nešto govorio, idem ja sad k njemu’. I sada primam takve poruke i ljudi dolaze. Inače, nisu bili u crkvi, otišli su iz Crkve. Odjedanput, nešto dođe, pita. Kaže mi čovjek nedavno: ‘Ma imate li sad vremena, već je 20 sati, imam potrebu popričati. Možemo li popričati?’. Možemo. Onda popričamo i vidim da je počelo u njemu nakon, ne znam koliko godina, nicati ono što sam govorio. Tako je bilo i kod Isusa. Počelo je nakon njegovog uskrsnuća, nakon iskustva nemoći, nakon raspada sistema, počelo je u ljudima nicati ono što je niknulo. I Crkva traje i trajat će. Crkva otkriva bît čovjekovog postojanja.

Fra Andrija Bilokapić / Foto: Ines Grbić

Kažete da mnogima poslije u životu proradi ono što su ranije primili. U tom kontekstu možemo promatrati i mlade za koje se kaže da nakon krizme odlaze iz Crkve. Ali posijano je i godinama poslije, kada im se život na neki način počne raspadati, kad ih stisne kušnja, križ, vrate se i obrate. Dožive ono što je stvarnost i potreba kršćanstva, obraćenje.

Postoje u životu dvije ‘Ne faze’. Dijete će vam u drugoj godini života na sve reći Neću i Ne. Dijete prosvjeduje protiv toga što ne može samo jesti, samo hodati, šetati, što je ovisno o drugome, što ga drugi hrani. Na sve kaže ‘Neću’. I postoji druga glasovita ‘Ne faza’ kad se polako suši emotivna pupčana vrpca. Ljudi ulaze u pubertet i oni svakome i svima govore ‘Neću’. Oni su protiv roditelja, protiv učitelja, protiv vrednota koje im se govore, autoriteta općenito. Mislim da od toga ne treba raditi problem. To je ta glasovita ‘Ne faza’, druga ‘Ne faza’. Te ljude treba jednostavno voljeti. Da oni spoznaju da su voljeni. A kad će u njima proraditi ono što smo govorili, vjerojatno će proraditi.

Kod mladih je jako prisutna oikofobija, strah od vrednota iz kojih su niknuli, da ih se stavi u okvir. Oni hoće izvan toga

U posljednje vrijeme vrti mi se riječ oikofobija. Oikos na grčkom znači kuća, fobija znači strah – strah od kuće. Ta riječ pojavila se u psihijatriji, psihologiji, prešla je u filozofiju, i u teologiju. Strah od vrednota, prosvjed protiv roditelja, strah od Crkve, strah od svakog autoriteta. U Europi, strah od naših vrednota koje su nas oblikovale, stvorile su kulturu, način razmišljanja, način rada, socijalni način, zajedništvo.

Kod mladih je jako prisutna oikofobija, strah od vrednota iz kojih su niknuli, da ih se stavi u okvir. Oni hoće izvan toga. No, većina njih doći će na svoje. Problem je kad taj strah od vrednota, od kuće, od vlastitih izvora, zahvati zrele ljude, novinare, intelektualce, filozofe, političare. I oni ne dozrijevaju, oni stalno žive u toj nekoj pobuni, nekakvom pubertetu. Kad žive od skandala, tračeva, kad pogledamo neke novine, žive od pornografije. Dakle, odbacuju vrednote i negdje isplivavaju male skupine koje nisu naravne, a njih se onda brani i vrednuje.

Ako spominjemo mlade, i ja sam svojoj majci kao mlad došao reći, i u ime moga starijeg brata: “Nas dvojica ti više ne vjerujemo u Boga. Mi danas nećemo ići u crkvu”.

Majka je rekla: „A dico moja, radite što hoćete. Ja sam vam nudila sve što mislim da je dobro“. I zaplakala je. I pustila nas je na miru. Nas dvojica smo se pogledali. I evo, ja sam fratar, a moj brat nikad nije izostavio misu, ide kad god može, osim ako je spriječen bolešću. Misa nam je središnji događaj u ritmu tjedna.

Dakle, to je faza kad čovjek odbacuje, ali ne treba oko toga dizati neku frku, nego da mi stariji dođemo do fine, osobne vjere. Da se ucijepimo u zajednicu Kristovih vjernika. Ako ljudi vide vrednote, tamo gdje se pojavi kap meda, doći će pčele, mravi, skupit će se društvo koje traži. Ono je jedna faza, ne mora biti trajno stanje. Ali u Europi ima puno oikofobije, koja je opasnija kad se pojavi kod ljudi kod kojih se to ne bi očekivalo. Takvih je stanja bilo u povijesti ljudskog roda. Upravo ta krizna stanja, kriza – crisein znači vrijeme rasuđivanja, raskrižje. Dođemo na raskrižje, pitamo se kuda, lijevo, desno, u ništa ili k Bogu? Je li život nasilje ili dar? Odbacuje se dječje odijelo, treba naći novo odijelo i mislim da će se tu uvijek pojaviti iz starog panja, iz stare masline će se pojaviti nove mladice. Kršćanstvo govori o bîti ljudskoga, raspiruje najbolje što čovjek u sebi jest i može biti, raspiruje sklad, zajedništvo, vječni život. Dakle, nisam pesimist glede toga. Vjerujem da će se razgranati stara maslina i da ćemo prestati biti nedozreli ljudi koji odbacuju vrednote iz kojih su izrasli.

I ja sam svojoj majci kao mlad došao reći, i u ime moga starijeg brata: “Nas dvojica ti više ne vjerujemo u Boga. Mi danas nećemo ići u crkvu”. Majka je rekla: „A dico moja, radite što hoćete. Ja sam vam nudila sve što mislim da je dobro“. I zaplakala je. I pustila nas je na miru

Zato su bitni korijeni. Kada je sačuvan, kad postoji korijen, ima mjesta za mladice.

Da, korijen je Krist, korijen je Duh, korijen je Otac. Korijen su i sveci, ljudi koji žive od vjere, koji neće raditi ono što im se sviđa, nego – pitam se što o tome kaže moja vjera, što o tome kaže Evanđelje, što to čini drugome čovjeku do mene, što to čini meni? Tko sam ja u tom mom činu? Počnem se ozbiljno pitati i onda će iz tog korijena izrasti nova zbiljnost.

Spomenuli ste demon moći. Kažete da on osobito napada muškarce, da su muškarci skloniji pasti na njegovu ponudu.

Naš profesor Šagi učio nas je da je demon moći najgori demon. Demon vlasti – ja sebe vrednujem po svojoj moći, nadmoći. Na vrhu Marijana u Splitu stoji stih Luke Botića da smo svi otpuh praha. Bez Isusa Krista, sa svom svojom moći, mi smo otpuh praha. Demon moći žene napada na jedan način, a muškarce na drugi način. Muškarce napada da su moćni izvana, po naravi, izvana. Muškarci su sposobniji nogometaši, lovci, mornari. Mogu nositi veće fizičke terete, jači su, a žene su jače iznutra, kad je u pitanju misao, srce, unutarnji doživljaj. Demon moći želi ovladati muškarcima i ženama na njemu specifičan način.

Fra Andrija Bilokapić / Foto: Ines Grbić

Pohvaljujete, uzdižete ulogu žene kako se pokazuje i u Svetom Pismu i cijenite što žena nosi u životu Crkve. Biblijski ljudi pali su u vjernosti s Isusom do kraja, a žene su ostale i kad je bilo najteže.

U posljednje vrijeme sve više sam fasciniran čudesnošću žene. Ako idemo biblijski, Bog stvara od manje savršenoga prema savršenijem. Posljednja je stvorena žena. Žena je, dakle, vrh toga stvaranja. Ne želim omalovažiti muškarca, Bože sačuvaj, on je Božji dar. Ali, Adam se na hrvatskom može prevesti zemljan. A u Bibliji ime znači osoba, znači njegova uloga. Adam je, dakle, stvoren od praha zemaljskoga, zemljan. Bibličari, poznavatelji židovskog jezika, trude se reći koje bi bilo značenje imena Eva. I dolazi židovski ‘hala’, tu riječ dovode u vezu s Jahve. Korijen te riječi hala je u Jahve. Vrh objave u Starom Zavjetu je kad je Gospodin rekao svoje ime. On je rekao da je njegovo ime Jahve. Prigibam čelo dok izgovaram to Ime. To Ime je neizrecivo. To Ime je neprevedivo. Nijedan jezik nikad nije mogao doslovno prevesti tu riječ, ta četiri slova – JHVH. Nitko to ne može prevesti. O tome je napisano stotine disertacija, članaka, tisuće knjiga, jako puno je o tome pisano i raščlanjujemo.

Na hrvatskom bi se moglo reći Jahve – da je možda najbolje, makar meni se čini najprisutnije, da Jahve znači: ‘Tamo sam gdje si ti’. Tamo sam gdje si ti – to je Božje ime! To je Božja uloga. To je Božja osoba – da je tamo gdje sam ja, tamo gdje ste vi, tamo gdje su naši čitatelji. Tamo sam gdje si ti.

E sad, žena. Ako ime žene potječe iz Jahve, na koji način je žena – tamo sam gdje si ti? Na koji je način žena tamo gdje su njena djeca, na koji način je žena tamo gdje je radost, bolest, gdje je žalost, tuga, gdje treba pomoći, gdje se treba privinuti, gdje treba darovati cijelo svoje biće? Recimo, majčina utroba – na židovskom rahamim, mi prevodimo kao milosrđe, Božje.

Da bismo premostili rijeku, treba postojati druga obala. Bog je s jedne strane, mi smo s druge strane. Bog je odlučio premostiti jaz između neba i zemlje i našao je ženu. Našao je Mariju

Smiluj mi se, Bože, po svom milosrđu. Trebalo bi reći, Smiluj mi se, Bože, po svojoj majčinoj utrobi, kad bismo točno prevodili. Na koji način je majka tamo gdje je njeno dijete i na koji način je u službi djeteta? Neobično sebedarno. Veličina, čudesnost žene je upravo u tom sebedarju. Na koji način prorade grudi žene kad rodi, na koji način govori pred djetetom, tepa, pokreće unutra cijeli mehanizam misli, cijeli mehanizam mozga pokreće svojom riječju, jer riječ je kuća bitka, reče jedan filozof. Dakle, žena pokreće cijelo ljudsko biće. I to je njena nevjerojatna čudesnost. Zato mi to svi svjesno ili nesvjesno priznamo. Možemo se mi rugati na pitanju žene. Dobio sam jednom poruku kao šalu: „Zašto kažemo da je jezik materinji jezik? Jer muž ne dođe do izražaja“. Ja se ne dam šaliti u tim područjima, pa sam odgovorio: Zove se materinji jezik jer muž, otac nije tamo gdje su djeca na način na koji majka jest. Muškarac nije tamo na taj način. Žena je tamo gdje je dijete i zato se zove materinji jezik.

Dođimo na Novi Zavjet. U Novom Zavjetu žene imaju nevjerojatnu ulogu.  Da bismo premostili rijeku, treba postojati druga obala. Bog je s jedne strane, mi smo s druge strane. Bog je odlučio premostiti jaz između neba i zemlje i našao je ženu. Našao je Mariju. Bog je po Gospi postao čovjekom i došao na ovu zemlju. Dakle, žena ga je udomila, primila i činila sve što majka čini svom djetetu. Zatim, žene su prve koje dijele Duha. Elizabeta, Marija, one su prve podijelile Duha, Ivan i Isus igraju u utrobama.

Zatim, Isusove sljedbenice. To je nevjerojatno, ali to je istinito, na koji način je Samarijanka otkrila bît, otkrila zapravo svoju ljubljenost. Tražila je muškarca, tražila je ljubav, ostvarenje, tražila je onaj drugi ti, tražila je drugu obalu s kim će biti mi. Nije našla. Susrela je Isusa i iz nje je isplivalo ono čudesno ženstveno. Samarijanka postaje prva navjestiteljica, kaže: ‘Da to nije Mesija?’. A zapravo je i nahranila Isusa. Tamo gdje ona sama sebe odbacuje, nalazi nekoga tko je ne odbacuje, tko je ne prezire.

Najganutljivije je kad su došli apostoli, vide da Isus razgovara sa ženom, čude se i kažu: ‘Učitelju, jedi’. A Isus im kaže: ‘Valja mi se hraniti hranom koja vam je nepoznata, jelom koje vi ne poznajete’. Čime se Isus nahranio? On se nahranio vjerom žene. Isus se nahranio time da je žena spoznala nešto – da je spoznala da je voljena, da su joj grijesi oprošteni, da je spoznala svoju čudesnost. Da je postala vjernica, da je otišla druge zvati: ‘Dođite, je li to taj Mesija? On je, mislim’.

Kao što su muškarci talentiraniji u fizičkoj snazi, tako su u duhovnoj snazi, pa i u povijesti Crkve, žene talentiranije u duhovnoj snazi

Isus Marti prvoj govori o uskrsnuću. Prema Ivanovom evanđelju, ‘Ja sam uskrsnuće i život’, to je rečeno pred ženama. Pod križem ostaju Ivan i žene. Ivan bježi, u Djelima apostolskim piše da su otišli u gornju sobu i zaključali se, a žene ostaju i još za mraka idu na grob. Žene ostaje vjerne, one su neslomljive. U Isusovom procesu, najneslomljivije su žene! Žene se nisu dale udaljiti od križa. Onda su došle na grob, susrele su Uskrsloga i dobile poruku: ‘Idite, javite mojoj braći’. Poslao ih je Isus, tako da su Augustin i drugi sretno nazvali Magdalenu apostolom apostola. Poslana je apostolima. Lidija je u službi, đakonise. To je nevjerojatno.

Kao što su muškarci talentiraniji u fizičkoj snazi, tako su u duhovnoj snazi, pa i u povijesti Crkve, žene talentiranije u duhovnoj snazi. Nemojte me krivo shvatiti. Ne želim uspoređivati, ne želim vrednovati žene više od muškaraca. To je datost i ne bih želio da se ovo krivo shvati. Ali svi ćemo, zaista, svi ćemo u svom životu reći ‘Majko moja’. Rijetko tko će reći ‘Ćaća moj, oče moj’. A nitko neće reći, iz dna duše kad govori, Moja politička stranko, Moj predsjedniče, Moja hrvatska nogometno reprezentacijo iz 2018. Tko će to reći? Koliko god bilo šušura, oko mene su skakale sjedalice kad je igrala Hrvatska. Ali, iz dna duše govorimo ‘Majko moja’. I to treba vrednovati, to treba priznati.

Dok god se ne počnu davati ove vrednote ženama, mislim da idemo krivim putem. A mnoge žene hoće ravnopravno igrati s muškarcima, odmjeravati se. Hoću reći, svatko ima svoj dar, svoju ulogu. A uloga žene je, jednostavno, službenica. E sad su se neki na mene naježili – kažem da je žena službenica. Ali i meni kao muškarcu najveći je kompliment kad mi netko kaže da sam ga razveselio, da sam nešto lijepo napravio, da je sretniji zbog toga što me susreo. Što me briga što će reći kako izgledam? Ali ovo me razveseli. A zamislite ženu, kad je usrećila nekoga! Kad vidi da je usrećila obitelj, djecu – kako blista, žari njeno lice. Sve šminke svijeta ne mogu takvu ljepotu našminkati, kao predana ljubav i to služenje. Isus kaže da je službenik, Marija kaže da je službenica. To nije poniženje. To je najveći kompliment, kad kažeš čovjeku da služi, da je službenik. Žene su u tome vrlo talentirane.

Foto: Ines Grbić

Navedeno pokazuje koliko je Isus uzdignuo dostojanstvo žene. Nažalost, u praksi žena često biva ponižena, pa i u Crkvi, nije uvijek dovoljno i pripadajuće vrednovana u dostojanstvu kojega su joj Isus i Bog iskonski namijenili.

Rekao bih da je i u Crkvi, nažalost, prevladao ljudski element, muški. Često ljude vrednujemo po njihovim funkcijama, po pozicijama, vlasti. To je kao da čovjeka vrednujete po tijelu, a zaboravimo ono emotivno, unutarnje, misli, dušu, srce čovjeka, što osobu pokreće.

Žena nema mjesto u Crkvi koje joj pripada. Trebalo bi čitati i sv. Ivana Pavla II., njegovo Pismo ‘Dostojanstvo žene’ i druge Papine dokumente o Mariji. S time bi se trebalo pozabaviti i ženi dati mjesto koje joj je dao sam Gospodin Isus. A Gospodin je ženi dao najuzvišenije mjesto, pijedestal ljubavi, žrtve. Da bi neki sistem živio, nužno je da postoji netko koga će svi ‘jesti’. Ženu najčešće u kući svi ‘papaju’. Svatko traži svoj komadić, žena se razdaje. Sigurno da nam treba radikalnija obnova u tom području i u vrednovanju žene. Jer Crkva je zajednica muškaraca i žena, ne samo muškaraca. Muškarci imaju jednu službu koja im je darovana, žene imaju drugu službu. Svatko je velik prema daru koji im je dan i stat će sa svojim darom pred Gospodina.

I Isus je rekao: ‘Došao sam da služim’. Služenje je duša Crkve koja nosi, ispunjava poslanje i što je Isus potaknuo: ‘Budite sluge jedni drugima, perite noge jedni drugima’. To se na osobit način ostvaruje u ženi, u njenoj naravi i sklonosti služiti, usmjeriti pogled prema drugome.

Da, postoje zaista velike svetice, Terezija Avilska, Majka Terezija, Edith Stein. Mnoge žene su bile korektivi svećenicima i biskupima. Žena najprije i najlakše daje tijelo. Isusovoj riječi žena je dala tijelo, Marija je dala tijelo. Žene su dale tijelo Isusovoj riječi, ne samo službeno proglašene svetice. Žena hoće biti vrlo konkretna i u svojoj vjeri. Sve što jest, ona daje. Riječi daje tijelo tako da se po ženi utjelovljuju i postaju vidljivi riječ, ljubav, dobrota, nježnost, milosrđe, svi Božji epiteti po ženi postaju čin. Najvjernija sljedbenica sv. Frane je sv. Klara. Ona mu je bila poticaj i korektiv. Sv. Vinku Lujza, Majka Terezija je imala svog duhovnika, a ona je njemu bila poticaj. U susretu sa ženama, sveticama, često su se obraćali muškarci koji su postavljeni da provjeravaju njihovu duhovnost. Oni su na drugi način svoje tijelo stavili u službu Crkve. Značajka žene je da daje svoje biće, svoj intelekt, svoje emocije, svoje tijelo, svoje ruke, oči, da stavlja u službu riječi, odnosno, da se Riječ utjelovljuje.

Tu trebaju pojedinci, laici, vjernici koji zaista prihvate Evanđelje i onda se uz njih stvara novost u Crkvi. Tako je išlo kroz povijest kada su vjernici laici silno obnavljali Crkvu

Fra Andrija, znate istaknuti i da su život Crkve kao zajednice, osobito kada nastupe razdoblja komfora, usalosti, zastranjenja, često izvlačili vjernici laici, a ne zaređene osobe, klerici. Kažete da pozitivna promjena dolazi iz baze.

Obnova Crkve često je dolazila iz baze. Imamo sjajnih obnovitelja svećenika, biskupa, ali imamo puno laika. Kao franjevac, reći ću, jedan od najvećih obnovitelja Crkve kad je došla u krizu je sv. Frane iz Asiza koji nije bio svećenik. Majka Terezija je zasjala ovim svijetom našeg vremena, nije bila svećenik. Nju su ljudi prepoznali. Pojavljuju se laici, vjernici, Bog podiže ljude i obnavlja svoju Crkvu.

Naime, Crkva će se teško obnoviti strukturama odozgor. Nego, Duh pokreće ljude odozdo i onda struktura Crkve provjerava koliko je to u skladu s cijelom Tradicijom, prolaze i kroz određene krize. Crkva onda kaže, to je to, ljudi budu pokrenuti. Mi smo očekivali, dogodio se Drugi vatikanski koncil, stvarnost će se promijeniti. Koncil je iznio dobre ideje, ali pitanje je gdje su te ideje postale život, način postojanja, tijelo. Tu trebaju pojedinci, laici, vjernici koji zaista prihvate Evanđelje i onda se uz njih stvara novost u Crkvi. Tako je išlo kroz povijest kada su vjernici laici silno obnavljali Crkvu.

Ne tražim oduševljenje već oduhovljenje. A to oduhovljenje nalazim upravo u riječi Abba

Vama je najdraža biblijska riječ Abba – Oče. U prijevodu, ‘Tatice’. To zrači majčinskom nježnošću. Zašto Vam je toliko posebna riječ Abba – Oče? Mnogima nedostaje takav odnos bliskosti, nježnosti u obraćanju Bogu, da bismo mu se obratili s Tatice.

Mislim, a to su mislili i neki sveci, crkveni teolozi, crkveni oci – kad bi se izgubila cijela Biblija, a ostala riječ Abba, mi imamo cijelu Bibliju, mi imamo cijelu biblijsku poruku. Zašto mi je draga ta riječ? Za mene je riječ Abba relikvija Isusa Krista! Zamislite da imamo sandalu ili komad odjeće koje je Isus nosio. Što bismo od toga napravili?

Ja nisam bio u Svetoj Zemlji. Pitaju me, zašto? Pa evo. Vi ste išli tamo, pa ste vidjeli, pa su vam malo razradili emocije, došli ste oduševljeni, pa ste nastavili kako je bilo i prije. Dakle, nekakvo oduševljenje, a ne oduhovljenje. Ja tražim oduhovljenje. A to oduhovljenje nalazim upravo u riječi Abba. Naime, ta relikvija Isusa Krista, što je to? To je riječ kojom komuniciraju Otac i Sin.

Riječ Abba nam je darovana na krštenju, krizmi i u drugim sakramentima. Jedini pravi stav čovjeka pred tom riječi je da stanem pred nju, sjednem, kleknem, legnem i samo stojim pred tom riječju

Osoba je odnos. Čovjek je odnos, Bog u sebi jest odnos, ja, ti i mi. Tom riječju, medij kojim komuniciraju Otac i Sin je Abba.

Sin svoje sinovstvo izriče u riječi Abba, Otac svoje očinstvo doživljava u riječi Abba. Tu riječ moguće je reći samo u Duhu Svetom, ona je oživljena, natopljena ljubavlju. To je Duh Sveti. Dakle, riječ Abba u sebi nosi božansku bit. Nosi ljubav, odnos. Nosi komunikaciju, onu otajstvenu, divotnu razmjenu unutar Oca i Sina. To je razmjena Duha Svetoga, razmjena ljubavi unutar Svete Trojice.

Kad nas je Isus učio moliti, on nam je dao milost da izgovorimo riječ Abba. Da uđemo u tu komunikaciju s Bogom. Da uđem u sinovski odnos s Ocem. Da uđem u bratski odnos s Isusom Kristom. Da postajem dionik jedne iste ljubavi, Duha Svetoga, jer Duh daje život toj riječi, on me unosi u taj odnos, u to zajedništvo, to cirkuliranje, u taj sklad, to postojanje.

Iz franjevačke tradicije, to je vrlo poznato, brat Leon i sv. Frane molili su cijelu noć. I Leon se pohvalio sv. Frani: ‘Ja sam izmolio 400 Očenaša. A sv. Frane njemu kaže: ‘Ja sam još uvijek na Oče’. Ja sam još uvijek na Abba

Tom riječju ulazim u Božje postojanje, tom riječju Božje postojanje i zbiljnost ulazi u moju malenost, u moju ništavnost, u moju ljudskost. U toj riječi moja ljudskost dobiva ono što su govorili crkveni oci, čega je pun Misal. Naš Misal je pun riječi pobožanstvenjenje, božanske naravi. Tom riječju ljudsko biće postaje biće božanske naravi.

Riječ Abba nam je darovana na krštenju, krizmi i u drugim sakramentima. Jedini pravi stav čovjeka pred tom riječi je da stanem pred nju, sjednem, kleknem, legnem i samo stojim pred tom riječju.

ra Andrija Bilokapić / Foto: Ines Grbić

Iz franjevačke tradicije, to je vrlo poznato, brat Leon i sv. Frane molili su cijelu noć. I Leon se pohvalio sv. Frani: ‘Ja sam izmolio 400 Očenaša. A sv. Frane njemu kaže: ‘Ja sam još uvijek na Oče’. Ja sam još uvijek na Abba. Stoji tu, taj odnos, ta razmjena koja se događa između Boga i čovjeka, to je utjelovljenje. Po toj riječi Bog se očovječuje sada, u meni, tebi, u ljudima oko nas. Po toj riječi zbiva se uzdignuće naše ljudskosti, naše uskrsnuće, naše zajedništvo s Bogom.

Kada na ispovijedi nekome kažem: ‘ Molite Oče naš, Zdravo Mariju i Slava Ocu’. Tako me zaboli kad netko kaže: ‘Samo Oče naš?’. Da samo Oče naš!?

Jesam li ti išta veće mogao dati, jesam li ti išta teže mogao dati? Veće, reći Bogu: Oče, i teže, reći Budi volja tvoja, oprosti mi kao što ja praštam. To je nevjerojatno gdje nas vodi ta riječ Abba. Najbolje je pred tom riječju zašutjeti.

Zamislite li Vi sebe, fra Andrija, nekad pred Bogom Ocem, licem u lice, u stvarnosti raja koju nam je Gospodin pripremio? Što pomislite o sebi pred Gospodinom u Vječnosti?

Vječnost je već počela ovdje i sada. Sretan izričaj koji mi je došao je – punina sretnog dočetka. U hrvatskom jeziku postoji riječ početak, začetak, a sjećam se kad je u gimnaziji naš profesor fra Justin Velnić izrekao riječ – dočetak. On je redovito upotrebljavao tu riječ, dočetak.

Nisam joj pridavao poseban sadržaj, ali nevjerojatno mi je sinula ta riječ. Shvatio sam da je to neki kao završetak, ali nije završetak. Kasnije, kroz rast i molitvu, došla mi je ta riječ – živjeti iz punine sretnog dočetka.

Biblija govori, apostol Pavao o spasenju govori redovito u aoristima. On nas oživi. On nas uskrisi. On nas suposjede s desne strane. On nas izbavi iz vlasti tame. On nas prenese u Kraljevstvo Oca svoga.

Dočetak nije kraj. To je početak beskraja, beskonačnost. To je jednostavno način postojanja. Čovjek već u sebi nosi taj božansko – ljudski mi, već je Duh Božji u meni.

Aorist je prošlo svršeno vrijeme. Mi svi živimo iz sretnog dočetka. Čovjek dođe nekomu iz svoje misli da će oni razgovarati. Taj dočetak osobu dovede drugome. Učenik ide u školu iz dočetka, da će završiti školu. Student iz dočetka studira, da će završiti fakultet. Radnik iz dočetka ide raditi, primit će plaću i prehraniti djecu.

Ta punina sretnog dočetka znači, kršćanin pretpostavlja da je spašen. Kršćanin pretpostavlja da je dionik Božjeg božanstva. Kršćanin pretpostavlja da je ono što Matej kaže, upisan na ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Da pripada, da je već u tom svijetu.

Ja nemam neku viziju kako će to izgledati. Ali iz te punine života, iz te punine zajedništva, iz toga dočetka, ne gledam samo u svoj početak i u svoju prošlost, nego imam dar gledati svoju budućnost. I taj dočetak me sada oblikuje i pokreće na mom putu. On se već zbiva.

Dočetak nije kraj. To je početak beskraja, beskonačnost. To je jednostavno način postojanja. Čovjek već u sebi nosi taj božansko – ljudski mi, već je Duh Božji u meni. Već mi je Bog otac, već mi je Njegovo veličanstvo, Isus Krist, brat i sad rastem prema tome, do sve punine Isusovog uzrasta. Tek tada ću biti dovršen, kada dođem do sve te punine Isusovog uzrasta, a to je do zrelosti njegove bogoljudskosti.

Gledam u tu budućnost, sanjam tu budućnost, tako da i smrt postaje vrata, prolaz i hod u Očev zagrljaj, u Očev dom, u zajedništvo sa svetima, sa svojima, s poznatima koje sam volio, koji su me voljeli, s poznatima i nepoznatima. I već sada dohvaća se ta snaga koja nas, koja me pokreće ovdje na zemlji. Dakle, punina sretnog dočetka – živjeti iz te punine, iz te nade, iz te vjere, iz te budućnosti.

Živjeti u općinstvu svetih.

Da, općinstvo svetih. Apostol kaže da je svaki krštenik svet. S time što smo kršteni, mi smo posvećeni. Svetost nije punina koju ću ja sebi dati moralnim življenjem. Svetost je dar. Svetost je Božje božanstvo koje se meni daruje, predaje, koje mene čisti, koje meni prašta. Svetost je praznina koju ja osjećam i kažem: ‘Gospodine, ti je ispuni’. Život sa svetima – mislim da će ih biti puno, puno više, neizmjerno više nego ih je u katoličkom kalendaru.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja