Tekst don Josipa prenosimo u cijelosti:

“Mens sana in corpore sano”  (U zdravom tijelu – zdrav duh) stara je latinska izreka svima nama vrlo dobro poznata. Međutim, malo ljudi zna da se ova izreka nalazi u pjesmi rimskog autora Juvenala (Satira X, stih 356), a još manje ljudi zna da u izvornom i punom obliku izreka glasi: “Orandum est, ut sit mens sana in corpore sano “ (Treba se moliti da bude zdrav duh u zdravu tijelu). Drugim riječima, ova nam izreka kaže da se treba moliti Bogu za zdrav duh i za zdravo tijelo. Sveti Pavao je kazao: “Bez prestanka se molite”. (1 Sol 5, 17). Odnosno, svakog trenutka budite svjesni da je Bog s vama.

No, nije dovoljno samo se moliti ili biti svjestan Božje prisutnosti, naime, treba i djelovati, treba i raditi na tome kako bi cijelo naše biće bilo zdravo. Sve ovo upućuje nas na to da je važno vježbati i tijelo i duh. Trebamo se brinuti i o svome tijelu i o svome duhu. Potreban nam je jedan cjeloviti pristup. Odnos prema našem biću treba biti et – et (i – i) a ne aut – aut (ili – ili). Odnosno, ne možemo kazati kako treba vježbati ili dušu ili tijelo, već i dušu i tijelo. Naše biće čezne da ga se cjelovito vježba. Trebamo napokon shvatiti da ove dvije stvari idu zajedno. Ne možemo tek tako podijeliti osobu. Zašto? Jednostavno, jer jedno traži drugo. To je nužno.

“Katkad se pravi razlika između duše i duha. Tako sveti Pavao moli da se naše “cijelo biće – duh i duša i tijelo” – sačuva besprijekornim, savršenim za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista (1 Sol 5,23). Crkva uči da to razlikovanje ne uvodi dvojstva u dušu. “Duh” znači da je čovjek od svojega stvaranja određen za svoju nadnaravnu svrhu, i da je njegova duša sposobna da po čistom daru bude uzdignuta u zajedništvo s Bogom.” (KKC 367). Čovjekova duša i tijelo zajedno čine jednu stvarnost.

U Katekizmu Katoličke Crkve piše: “Ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, biće je u isti mah tjelesno i duhovno. Biblijski izvještaj izražava tu stvarnost simboličkim jezikom izjavljujući da je “Bog napravio čovjeka od praha zemaljskog te mu u nosnice udahnuo dah života; tako postade čovjek živa duša” (Post 2,7). Bog je dakle htio cijeloga čovjeka kao takvoga.” (KKC 362). Vidimo da Crkva govori o dubokome jedinstvu duše i tijela. Mi nismo duše koje zarobljene u tijelu čekaju trenutak u kojem će biti oslobođene. Ako su duša i tijelo jedno onda to znači da bismo trebali više vježbati i dušu i tijelo. Tijelo je dio onoga tko ti jesi što znači da se prema njemu trebamo ponašati ispravno, a to sigurno činimo vježbajući cjelovito i dušu i tijelo. Ukratko, budući da je naše biće jedinstvo duše i tijela trebali bi raditi i na jednome i na drugome kako bi rasli cjelovito.

Biblijsko shvaćanje čovjeka je jedinstveno i cjelovito. Iz Knjige Postanka znamo da i čovjekovo tijelo ima udjela u dostojanstvu “slike Božje” (Post 1, 26). U Starom zavjetu Knjiga Sirahova tjelesno zdravlje smatra darom Božjim: „Bolji je siromah tijelom zdrav i čio nego bogataš bolesna tijela. Više valja zdravlje i snaga nego sve zlato svijeta i krepko tijelo više od golema posjeda. Nema blaga nad zdravljem tjelesnim niti sreće nad sretnim srcem…“ ( Sir 30, 14-16). Novi zavjet u kontinuitetu nastavlja pozitivno govoriti o tijelu a u tome se govoru najviše ističe sveti Pavao koji piše: „Tijelo je Vaše hram Duha Svetoga koji je u Vama. (1 Kor 6, 19). Pavao nastavlja: „Proslavite, dakle, Boga u tijelu svome.“ (1 Kor 6, 20). Zasigurno je važno spomenuti i Gospodina našega Isusa Krista, Boga koji se utjelovio i koji je uskrsnuo dušom i tijelom što nam iznad svega pokazuje kako trebamo imati pozitivan pogled na svoje tijelo. U tom kontekstu don Ivan Terze je rekao: “Čitavo Božje stvorenje pozvano je u život s Bogom. O uzvišenosti čovjekovog tijela više nego dovoljno govori i činjenica da se Isus Krist utjelovio. Uzeo je tijelo kakvo ima svaki čovjek.  Što smo mi? Mi smo vjernici koji bi trebali nasljedovati Isusa. Kakav je Isus bio? Bio je sin drvodjelca i odmalena je radio rukama. Dakle, bio je snažan. Dok je propovijedao često je znao proći pješice više desetaka kilometara. Što nam to govori? Da je bio u formi. Ta njegova tjelesna spremnost najviše se očitovala u njegovom nošenju križa prije nego što će ga razapeti”.

Božja riječ nam poručuje: “Uistinu, tjelesno vježbanje malo čemu koristi, a pobožnost je svemu korisna jer joj je obećan život – sadašnji i budući.” (1 Tim 4, 8). Vidimo kako ne piše da tjelesno vježbanje ničemu ne koristi već da malo čemu koristi, dakle koristi. Kako? Ako proslavljamo Boga u svojemu tijelu. (Usp. 1 Kor 6, 20). Što nam o tome govore Crkveni dokumenti?

Katekizam Katoličke Crkve piše: “Život i tjelesno zdravlje dragocjeni su Božji darovi. Treba ih razumno njegovati, obazirući se na potrebe drugih i na opće dobro.” (KKC 2288). Crkva od svoga početka naglašava potrebu vođenja računa o svome tjelesnom zdravlju. Ipak u idućem broju Katekizam upozorava: “Premda ćudoređe traži poštivanje tjelesnoga života, ne čini od njega apsolutnu vrijednost. Ono se, dapače, protivi novopoganskom shvaćanju koje promiče kult tijela kome bi trebalo sve žrtvovati, uzdižući tjelesno savršenstvo i sportski uspjeh kao neka božanstva. Zbog vrijednosnog razlikovanja što ga stvara između jakih i slabih, takvo shvaćanje može dovesti do izopačenja odnosa među ljudima”. (KKC 2289).

Vidimo da kultura tijela kršćanstvu nije strana, dok mu je kult tijela protivan. Kultura tijela podrazumijeva da održavamo svoje tijelo u dobrom stanju, stanju koje nam omogućuje da što bolje možemo vršiti Božju volju, tj. da možemo činiti sve ono na što nas Bog poziva. Kult tijela podrazumijeva život u kojem tjelesno savršenstvo postaje božanstvo na čijem se oltaru žrtvuje zdravlje čitavoga ljudskoga bića: duha, duše i tijela. Ukoliko je za određeni posao potrebna iznimna fizička snaga, ili atletska sposobnost normalno je da osobe svoje tijelo dovode do jako visokog stupnja tjelesne jakosti. Ako ih njihova potraga za izvrsnošću u svojem poslu (ili sportu) ne dovodi do podređivanja svega drugoga tijelu ta je potraga časna i plemenita. Međutim, potrebna je i budnost kako se tijelo od sredstva ne bi pretvorilo u cilj, odnosno od stvorenoga u božanstvo. Drugim riječima, pozvani smo vježbati tijelo i brinuti za njega pazeći pritom da tjelovježba ne vodi ka klanjanju tijelu. Što nam o tome govore pape i Crkveni dokumenti?

Papa Pio XI 1927. godine na Badnji dan okupljenim kardinalima otvoreno je istaknuo važnost tjelesnog odgoja. Rekavši kako se i vjerska obuka treba izmjenjivati s dobrim i zdravim tjelesnim vježbanjem.  

Papa Pio XII. govoreći o tjelovježbi rekao je: “Trebamo raditi vježbe zato što nam je Bog to dao, ali ne smije tjelovježba voditi klanjanju tijelu. Ona je dobra jer osvježava duh. No, ne smije voditi duhovnoj krutosti. Tjelovježba daje snagu i polet za učenje i rad, ali ne smije ometati svetost i mir doma i obitelji. Kad se to ostvari tjelovježba je izvrsna”.

II. vatikanski sabor piše: “Čovjek je dušom i tijelom jedan, a po samome svojem tjelesnom stanju on u sebi sabire elemente tvarnog svijeta, tako da oni po njemu dosežu svoj vrhunac te podižu svoj glas u slobodnoj hvalbenici Stvoritelju. Stoga čovjeku nije dopušteno prezirati tjelesni život, nego je on, naprotiv, dužan svoje tijelo držati dobrim i vrijednim časti jer ga je Bog stvorio i ono treba biti uskrišeno u posljednji dan.” (Gaudium et spes br. 14).

Sveti Ivan Pavao II. je skijao, planinario, vozio kajak na divljim vodama i redovito je trenirao. On je utemeljio teologiju tijela preko koje je govorio o svetosti tijela. On je 20. siječnja 1980. godine rekao: “Tijelo, i jedino ono, sposobno je praviti vidljivim ono što je nevidljivo: duhovno i božansko. Ono je stvoreno kako bi u vidljivu stvarnost svijeta prenijelo otajstvo skriveno od pamtivijeka u Bogu (Božju ljubav prema čovjeku), i tako postati njegov znak.”

Papa Franjo na jednom mjestu je rekao: “Isusovo insistiranje na stvarnosti svoga uskrsnuća osvjetljava kršćansko shvaćanje tijela: tijelo nije prepreka ili zatvor duše. Tijelo je stvorio Bog, a čovjek nije potpun bez jedinstva tijela i duše. Isus koji je pobijedio smrt i uskrsnuo u duši i tijelu, pomaže nam shvatiti kako trebamo imati pozitivnu predodžbu o svome tijelu. Ono može predstavljati priliku ili oruđe za grijeh, no tijelo nije uzrokom grijehu, nego je to naša moralna slabost. Tijelo je divni Božji dar kojem je u jedinstvu s dušom, određeno izraziti čovjekovu sličnost s Bogom. Zato smo pozvani dobro voditi brigu i veoma poštovati svoje i tijelo drugih ljudi.“ Zanimljivo je spomenuti i to da je Papa Franjo 2018. godine izdao prvi dokument o sportu “Dati najbolje od sebe. O kršćanskoj perspektivi sporta i osobe”.

Karl Rahner katolički teolog kaže da prihvatiti sebe takvoga kakav jesi uključuje i tjelesnost jer tijelo omogućava predokus veličine i ljepote čovjeka koji će jednom biti proslavljen. Osoba je zajedništvo tijela i duše, ona jest i jedno i drugo, tako da je pitanja vezana uz tijelo a onda i dušu potrebno staviti u kontekst cjelovite osobe koju je Krist otkupio iz ljubavi.

Budući da je naše biće jedinstvo duše i tijela trebali bi raditi i na jednome i na drugome kako bi rasli cjelovito. Kao kršćani pozvani smo vježbati tijelo i brinuti za njega pazeći pritom da tjelovježba ne voditi ka klanjanju tijelu. Čovjek jest čudo i vrhunac Božjega stvaranja. Njegovo tijelo je hram Duha Svetoga. Pozvan ga je održavati. Najizvrsniji primjer na tom putu posvećenja duše i tijela proslava je koju je već doživjela Blažena Djevica Marija. Što to znači za nas? Pozvani smo moliti Boga za zdrav duh i za zdravo tijelo, čineći sve ono što je normalno i potrebno da bi ga održali zdravim i u formi kako bi čitavo naše biće služilo Bogu na slavu njegova imena. „Moramo nastojati očuvati tijelo zdravim tako dugo dok sluša i služi duši jer tako duhu raste snaga da služi našem Stvoritelju i slavi ga.“ (Sveti Ignacije Loyola).