Jedino Stvoriteljeva ljubav daje smisao ljudskoj spolnosti. Stoga se heteroseksualni odnos mora temeljiti na spolnoj razlici. Na tom tragu, bez teologije jasno je da nema niti antropologije. A s druge strane, antropologija bez teologije sve je – samo ne antropologija.

Bog je stvarajući čovjeka stvorio i njegov spolni identitet. Drugim riječima, stvorio je čovjeka – muško i žensko stvori ih. Čovjek ulazi u partnerski odnos s Bogom, a onda i s drugima.

Potreba za istinom u potpunosti

Stvoreni smo dakle kao muško ili žensko. Ne kao nešto ili netko tko će se tek odlučiti koji spol je za njega prikladan. Čovjeka se po pitanju njegove spolnosti ne može i ne smije fragmentirati po bilo kojoj razini. O čovjeku se može govoriti samo i isključivo cjelovitom antropologijom. Imaju li rodne ideologije to na umu?

Bez teologije jasno je da nema niti antropologije. A s druge strane, antropologija bez teologije sve je – samo ne antropologija.

Svaki čovjek je sebi poziv i poslanje. Spolnost je snaga za izgrađivanje osobe. Pozitivna moralna dimenzija spolnosti sastoji se u mom osobnom poosobljavanju. To će reći da je neko spolno ponašanje dobro ukoliko me izgrađuje, odnosno poosobljava.

Bog je stvarajući čovjeka stvorio i njegov spolni identitet. Drugim riječima, stvorio je čovjeka – muško i žensko stvori ih.

Koliko me na tom tragu poosobljava moje udaljavanje od mene samoga? Koliko me poosobljava promjena spola?

Heteroseksualni odnos mora biti govor ljubavi. Ne smije biti vođen snagom jedino biološkog nagona. Mora biti poosobljen i mora imati poosposobljavajuću snagu.

Ma je li zaista sloboda važna u ideološkim konceptima?

Čovjek nije i ne može biti sredstvo kojim će se ideološki sustavi poigravati samo kako bi promovirali svoje ideje i ostvarivali svoje zamisli.

Isti ti sustavi, pod krinkom liberalizma, nude sve – samo ne slobodu. Možda je bolje reći da nude i dopuštaju slobodu koja njima odgovara. Ma je li to sloboda? Je li to zauzimanje za čovjeka? Svi oni koji misle da se mogu zauzimati za čovjeka više od samog Krista u velikoj su zabludi.

Koliko me poosobljava moje udaljavanje od mene samoga? Koliko me poosobljava promjena spola?

Ukoliko već i želim(o) reći nešto što njima ne odgovara, napada nas se izričajima da smo nazadni, ako će nam se uopće i pružiti mogućnost za iznošenjem stavova. Sloboda bez odgovornosti nije sloboda – već slobodarstvo.

Čovjeka se po pitanju njegove spolnosti ne može i ne smije fragmentirati po bilo kojoj razini. O čovjeku se može govoriti samo i isključivo cjelovitom antropologijom. Imaju li rodne ideologije to na umu?

Gdje me vodi slobodarstvo? Odgovor je jasan – ne vodi me uopće. Ne može me voditi jer pred sobom nema jasan cilj i u potpunosti je utemeljena na laži.

Svi oni koji misle da se mogu zauzimati za čovjeka više od samog Krista u velikoj su zabludi.

Biskupi HBK o ovoj su temi zapisali ovako:

Biti žena ili biti muškarac način je postojanja, a ne tek puki »atribut« ljudskoga bića. Čovjek je biće koje komunicira, daje i prima, u čemu njegova spolnost ima vrlo veliko značenje. Tako će različitost muškarca i žene svoj osobit smisao dobiti u njihovu uzajamnom sjedinjenju. Na tu usku povezanost i jedinstvo koje su pozvani ostvarivati upućuje i sam Isus: »Dvoje njih bit će jedno tijelo« (Mt 19, 5). Različitost muškarca i žene nije zaprjeka, već poseban put ostvarenja bračnoga i obiteljskoga zajedništva. To zajedništvo svoj blagoslov dobiva u daru/rođenju novoga ljudskoga bića. Bračno zajedništvo muškarca i žene prirodno je okruženje za nastanak i rast ljudskoga života. Upravo ta iskonska zajednica muža i žene mjesto je prvih koraka i prvih riječi, prvih spoznaja svijeta i početnih koraka vjere. Zato je značenje majke i oca u obitelji i u odgoju nemjerljivo. Nikada ne će moći »jedan otac« ili »više očeva« zamijeniti majku u obitelji. Ali isto tako ni »jedna majka« ili »više majki« ne mogu zamijeniti oca u obitelji. Njihova je uloga nezamjenjiva i komplementarna.