Istina je da su sveci Katoličke crkve raznolika skupina svetih muškaraca i žena, ujedinjenih s nama u molitvi i zagovoru za nas kod našeg Oca na nebu, piše Simply Catholic. Oni su djevice, žene i majke, muževi i očevi; utemeljitelji vjerskih redova; apostoli, evanđelisti, pape, biskupi, svećenici, redovnici, fratri, braća, redovnice i sestre; učitelji, župnici, oni koji su radili s ugroženima. Oni predstavljaju svako doba povijesti Crkve i svaki naseljen kontinent na Zemlji. Ali, u konačnici, oni su po vrsti ili mučenici ili ispovjednici. Osim toga, kao mučenici ili ispovjednici, dijele jednu bitnu osobinu: ljubili su Boga i njegovu Crkvu više nego sebe. Mučenici su svoju krv prolili za tu ljubav; ispovjednici su učinili sve samo ne prinijeli tu konačnu žrtvu.

Mučenici

Prvi mučenik bio je jedan od đakona koje su apostoli odabrali za praktičnu djelatnost u ranokršćanskim zajednicama, sveti Stjepan. Priča o njegovom mučeništvu ispričana je u Djelima apostolskim (poglavlja 6-8) i sadrži detalj koji govori da su oni članovi Sinedrija koji su ga kamenovali položili svoje ogrtače pred noge Savla iz Tarza (vidi Dj 7,58) .

Zajednicom je kao vrhovno tijelo upravljala geruzija (grčki: savjet staraca), a nešto poslije veliki sabor (hebrejski kneset hagědolā), iz kojega će se razviti sanhedrin (sinedrij, grčki συνέδριoν).

Sveti Jakov, kojeg je Vijeće (sinedrij) pogubilo odrubljivanjem glave, bio je još jedan mučenik iz apostolskog doba koji se spominje u Djelima apostolskim. Osim svetog Ivana, svi su Isusovi apostoli bili mučenički ubijeni, uključujući i svetog Matiju, kojeg je imenovalo preostalih 11 apostola nakon izdaje i samoubojstva Jude Iškariotskog.

Zbog rimskih progona u prva tri stoljeća svi rani sveci bili su mučenici poput apostola, poput sv. Klementa Rimskog, sv. Ignacija Antiohijskog, sv. Polikarpa i svetaca imenovanih u Euharistijskoj molitvi I. — npr. sv. . Felicita, Perpetua, Agata, Lucija, Agneza, Cecilija i Anastazia. Crkva nije imala visoko razvijen proces proglašenja svetaca. Rani kršćani su dijelili priče o mučenicima koji su patili od ruku Rimljana. Posvetili su mjesta njihovih pogubljenja i spasili relikvije ljudskih ostataka. Tradicija stavljanja relikvija tih mučenika u oltar započela je u trećem stoljeću. Sve te radnje, uključujući i molitve za njihov zagovor, označavale su razvoj kulta pobožnosti prema mučeniku.

Početak Ispovjednika

Nakon što je car Konstantin izdao Milanski edikt, tolerirajući prakticiranje kršćanstva, a car Teodozije kasnije proglasio kršćanstvo službenom državnom religijom Rimskog Carstva, okolnosti za mučeništvo se smanjila.

Tako je započela praksa kanoniziranja ispovjednika, što je značilo da Crkva treba razviti proces za istraživanje svetosti katolika koji je umro prirodnom smrću. Ponekad bi narod očito proglašavao svetost biskupa ili nekog drugog vođe u zajednici. Postojala je mogućnost da je ovaj proglas bio pogrešan, pa je biskup određene biskupije trebao imati ovlasti nadzirati ono što je postalo poznato kao razlog za kanonizaciju.

To je značilo prikupljanje informacija o životu svete osobe, uključujući sve što je on ili ona možda napisala. Istražitelji bi razgovarali s ljudima koji su radili ili živjeli sa tom svetom osobom. I najvažnije od svega, dok su katolici molili za zagovor nekoga za koga su vjerovali da je svetac na nebu, oni će pronaći one koji su čudesno ozdravili i ozdravili. Čuda su bila bitna manifestacija svečevog zagovora kod Boga na nebu.

“Kristov vojnik”

Prvi svetac koji je kanoniziran kao ispovjednik bio je sv. Martin iz Toursa, čiji se blagdan slavi 11. studenog. Ovaj ispovjednik iz četvrtog stoljeća bio je obraćenik iz poganstva, vojnik u rimskoj vojsci koji se odbio boriti nakon krštenja – “Ja sam Kristov vojnik”, rekao je, “odbijam se boriti.” Uhićen je i izbjegao je smaknuće kada se neprijatelj predao i bitka je izbjegnuta. Bio je učenik sv. Hilarija od Poitiersa, koji je bio veliki branitelj katoličkog učenja od arijanske hereze, a sv.Martin je prvo postao pustinjak, a potom i redovnik. Stanovnici Toursa proglasili su ga svojim biskupom 371. godine, a umro je 397. godine, nakon života velikog milosrđa, čudesnih ozdravljenja i obrane od đavla, kao i obračuna s hereticima i poganima.

Tijekom srednjeg vijeka bila je raširena pobožnost svetom Martinu iz Toursa. Njegovo svetište nalazilo se na hodočašću u Santiago de Compostelu u Španjolskoj. Ključni događaj njegova obraćenja, kada je siromahu ponudio polovicu svog vojničkog ogrtača, poznata je slika u zapadnoj umjetnosti. Zaštitnik je vojnika, konja i krojača.

Njegov pandan među mučenicima mogao bi biti sveti Sebastijan, također rimski vojnik, pogubljen za vrijeme Dioklecijanove vladavine u trećem stoljeću. Prvi pokušaj da se kazni ono što je car smatrao izdajom nije uspio kada je sv. Sebastijan bio vezan za drvo i gađan strijelama, ali je preživio. Negdje oko 288. godine, Dioklecijan ga je udario batinom na smrt kada je taj pokušaj propao. Sveti Sebastijan vezan za drvo sa strijelama koje ga probijaju po cijelom tijelu još je jedna velika slika u zapadnoj umjetnosti, a sveti Ambrozije Milanski, još jedan ispovjednik i biskup, pomogao je u širenju pobožnosti ovom mučeniku. Papa sv. Damaz I. sagradio je crkvu u Rimu koja se danas zove sv. Sebastijan izvan zidina kako bi štovao njegove relikvije. I mučenik sveti Sebastijan i ispovjednik sveti Martin iz Toursa svoj su život posvetili Isusu Kristu. Kao vojnici u rimskoj vojsci, obojica su se suprotstavili poganskim vladarima svog vremena i potvrdili svoju veću odanost Kristu. No, slika koju imamo o svetom Sebastijanu je mučenika vezanog za stup, probijenog strijelama, dok prevladava slika svetog Martina na konju i predaje pola svog ogrtača siromahu. Život svetog Martina nakon tog čina uljudnog milosrđa doveo je do velike odanosti srednjovjekovnog razdoblja prema njemu.