Fra Stjepan: Danas se puno koristi termin ‘Večer slavljenja’, ‘Koncert slavljenja’, ‘Slavljenje’. Gotovo sve molitvene zajednice uvijek u svom molitvenom programu imaju slavljenje. Često ljudi ne znaju dovoljno o tome – odakle, zašto, kako, što Sveto pismo kaže o tome. Zato smo odlučili danas nešto reći na tu temu.

Ivan: Htio bih govoriti o slavljenju kao vrsti molitve, odnosno o molitvi pohvale. Nekako imam dojam da ljudi vežu krive slike za takav oblik molitve. Najčešće se pri spomenu „slavljenja“ vežu predznaci uvodnog dijela susreta, pjevanja, nečega ‘protestantskog’, ‘karizmatskog’ i ostalog. Slavljenje je prije svega oblik molitve. Katekizam Katoličke Crkve u četvrtom dijelu Kršćanska molitva nabraja i govori kako postoji više molitvenih oblika: molitva blagoslova i klanjanja, molitva prošnje, zagovorna molitva, molitva zahvaljivanja te molitva pohvale. Upravo za molitvu pohvale kaže da ona najneposrednije priznaje Boga Bogom. Takva molitva ga slavi zbog Njega samoga, jer ON JEST (KKC 2639). Dakle, Katekizam kaže da je to potpuno nesebična molitva, usredotočuje se na Boga; slavi Ga zbog Njega samoga; i bez obzira na ono što on čini (KKC 2649).

Ono što možda najviše razlikuje ovakav oblik molitve od drugih molitvenih oblika jest to što mi u slavljenju ne tražimo nešto, nego jednostavno hvalimo i slavimo Boga zbog onoga što on jest. To ne znači da Bog treba naše slavljenje da bi bio više svet nego mi kao stvorenja, kao djeca Božja, da bi se ostvarili u Kristovom misteriju, trebamo priznati Bogu slavu. Slava predstavlja jedan ambijent Božje prisutnosti i ljepotu tog ambijenta.

Kad iščitavamo Sveto pismo vidimo kako je slavljenje zapravo jedan nebeski oblik molitve. Kaže Knjiga Otkrivenja da sveti u nebu mole na taj način. Mi se slavljenjem, dakle, pripremamo za Nebo. Sveto pismo je prepuno primjera ovakvog oblika molitve, poticaja na ovakav oblik molitve. Prije svega to vidimo u psalmima kroz koje Crkva svakodnevno daje hvalu i slavu Gospodinu kroz molitvu Časoslova.

Od mnoštva primjera duhovnih plodova slavljenja, ja bih izdvojio samo nekoliko kako bi se tematski zadržali te da ne odemo previše u širinu.

Po slavljenju primamo oslobođenje iz naših tamnica

No, što se točno događa u duhovnoj atmosferi dok mi slavimo Boga i kakve plodove slavljenje donosi za naš život

Potragu za tim odgovorom mogli bi možda započeti od Djela apostolskih kada su Pavao i Sila bili zatočeni u tamnici (Dj 16, 25-28). Zamislimo sebe u zatočeništvu i tamnici. Vrlo vjerojatno bi očajavali, žalili se, krivili Boga, upućivali mu tisuću pitanja. No, stav Pavla i Sile je vrlo zanimljiv. Oni u svojoj tamnici mole i slave Boga pjesmom. I što se dogodilo? Pali su njihovi okovi! I ne samo njima, nego svima koji su ondje bili. Otvorila su se vrata tamnice.Tamnica se otvorila i oni su bili slobodni. Čitamo dalje u tekstu da oni tada nisu izašli nego su navijestili Gospodnju riječ tamničaru, krstili ga te su bili pušteni na slobodu.

No, zadržimo se sada na prvom djelu ovog izvještaja.

Fra Stjepan: Danas je možda čest problem da se mi zatvorimo u neke svoje strahove… To je zapravo naša tamnica danas. U takvoj situaciji nekog problema, situacije u kojoj živimo, uvijek imamo izbor ili početi očajavati ili početi slaviti Boga. Često kažem ljudima kako baš tada kada im je teško, baš u toj situaciji, trebaju početi slaviti Boga. Mnogi katolici, čak i Bogu posvećene osobe, misle da se Bogu dolazi po svetosti. I tu griješe. Bogu se dolazi po našim lomovima, po našim slabostima, jer Bog baš unutar njih i preko njih očituje svoju snagu. Slavimo Boga i onda kada nam se čini kako baš za to nemamo nekog razloga, kao Pavao i Sila koji su počeli slaviti Boga u tamnici.

Ivan: Lako je slaviti Boga kad je sve kako treba i kad ti sve ide od ruke, kad primaš mnoge blagoslove. Ali, kada se malo poljulja situacija u tvom životu, koliko onda u toj realnoj životnoj situaciji možeš slaviti Boga? Problem kod mnogih ljudi je što se u tim situacijama zatvaraju u (samosa)žaljenje, u jedan negativan stav prema svemu, i onda ne mogu pronaći rješenje te tonu dublje i ne dopuštaju Bog da intervenira u njihovom životu. Tako od trenutne tamnice, čovjek sam sebi stvara nove tamnice i nove okove. Ali ako se ja odlučim baš u toj situaciji u kojoj jesam slaviti Boga, Bog će moći intervenirati, kao što je intervenirao i u ovoj situaciji u kojoj su bili Pavao i Sila. Kroz slavljenje nastupa oslobođenje, ali ono duhovno. Možda ne nužno od prvotne materijalne stvari, ali ju svakako okreće na dobro. Bog daje smisao svemu. Posebno patnjama i križevima s kojima se borimo. Kroz slavljenje nam daje snagu nositi se s tim patnjama, daje nam jednu nutarnju slobodu. Kod duhovnih zarobljenosti, po slavljenju dolazi do oslobođenja jer nas takav oblik molitve dovodi u Božju prisutnost, u ozračje Njegove slave koja prožima naš život i našu osobu. I ono što mi je zanimljivo, a čitamo to u Prvoj knjizi o Samuelu, da kada je Šaula napastovao zloduh, tada bi David dolazio na njegov dvor svirati i slaviti Boga. Vidimo da je Šaul znao na to vrlo burno reagirati. Upravo zbog prisutnosti Jahvine.

Fra Stjepan: Čega se đavao najviše plaši? Plaši se slavljenja Boga jer sa slavljenjem mi uzdižemo Božju veličinu, postavljamo ga za sve ono što Bog jest – Kralj kraljeva, Gospodar gospodara, Svevladar… Puno se ljudi muči s molitvom. Ali, kako izgledaju naše molitve? Najčešće u njima idemo odmah očajavati, istresti Bogu naše probleme i onda se ne znamo izdići iznad njih pa se vrtimo ukrug oko sebe, oko svoje boli, oko svojih problema i onda na kraju ispadne kao da nas Bog ne čuje, pa se krenemo ljutiti na Njega jer nije intervenirao, a zapravo smo se mi zatvorili.

Ivan: Drugi primjer iz Biblije koji je meni zanimljiv jest i rušenje Jerihonskih zidina. Na koji način se to dogodilo? Izraelci su sedam puta imali slavljeničke pohode oko grada Jerihona, i kada su sedmi put obišli utvrde grada bojnom vikom i trubeći u trube, zidine Jerihona su pale. Zamislimo da su te zidine zapravo naši nutarnji zidovi koje gradimo zbog naše ranjenosti, povrijeđenosti, osjećaja manje vrijednosti itd. Mogu ti biti i naše negativnosti, određene mentalne utvrde koje gradimo. Sve to je poput gradnje određenih utvrda. Stavljamo ciglu po ciglu, i odjednom shvatimo da smo u problemu. I želimo onda to preko noći srušiti, a ne ide. Jednako kao što smo gradili, tako treba i rušiti. Pitanje je kako mi rušimo naše mentalne utvrde? Kako mi rušimo svoje duhovne utvrde? Na koji način? Obično ne molitvom i slavljenjem nego idemo to činiti svojim snagama. Zato ne uspijevamo, pa upadamo u frustraciju. Riječ Božja daje nam dobru uputu kako to učiniti: “Ne silom niti snagom, već Duhom mojim – riječ je Jahve nad vojskama.” A baš tim Duhom Gospodnjim rušimo te utvrde kroz molitvu, kroz slavljenje. Slavljenje je oružje u našim rukama. Zašto? Psalmist kaže da Bog prebiva u slavljenju svoga naroda. U Drugoj Knjizi Ljetopisa čitamo da su u Domu Gospodnjem levitski pjevači i svećenici  jednodušno slavili i hvalili Jahvu, te da je tijekom toga slava Jahvina toliko ispunila Božji dom da nisu  mogli nastaviti službu (2 Ljet 5, 12-14). Mi kada slavimo Boga, on postaje prisutan među nama, njegov Duh. Te nas čini sposobne za borbu, ali i prožima naša srca, oslobađa nas, ozdravlja, obnavlja. Kroz slavljenje ne tražimo ništa, zato Bog može srušiti naše utvrde, naše probleme, što nas zarobljava i tlači. Može nas činiti sposobne za borbu.

Fra Stjepan: Sjetimo se svetog Franje koji je slavio Boga za ptice, vjetar, zemlju pa je čak hvalio Boga za smrt i nazvao je sestricom. Nije se bojao smrti nego je slavio Boga što ona dolazi. Na taj način je i on razbijao tu mentalnu zatvorenost, tu svojevrsnu tamnicu… Tu vidimo i kako slavljenje uopće nije rezervirano i vezano samo za karizmatski pokret u Crkvi.

Ivan: Papa Franjo je rekao kako želi da molitva slavljenja bude za sve, za svakog pojedinca, a ne samo za karizmatski pokret. Kroz Bibliju i cijelu povijest Crkve možemo pronaći primjere slavljenja. Sjetimo se samo velikih monaških redova u kojima bi se dan i noć molilo i slavilo Boga. U svetoj misi imamo molitve pohvale, svi sakramenti imaju slavljenički karakter. Zato kažemo da slavimo određeni sakrament, jer kroz njih slavimo Boga. Možemo reći da slavimo i sprovod. Jer upravo u njemu mi slavimo Kristovu pobjedu nad onim zadnjim, a to je smrt. I upravo tu kažemo sa svetim Pavlom: gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti žalac, tvoj? (1 Kor 15,55). Mi moramo znati da je Krist pobjednik u svemu, i da smo zbog njega i mi postali baštinici Njegove pobjede.

Kako slaviti Boga?

Po meni postoje dvije stvari koje smatram važnima kada idemo slaviti Boga: ulazak u slavljenje i sami stav tijekom molitve pohvale.

Kad ulazimo u slavljenje potrebno je malo se smiriti. Posvijestiti si da je Bog tu i da nas ljubi, da dolazimo pred Njegovo prijestolje. Posvijestiti si njegovu prisutnost. Drugo je vezano uz stav u samom slavljenju. Jedino pravilo je gledati u Boga, a ne u susjeda. Imamo te neke lažne ljudske obzire. Nekome je neugodno zatvoriti oči, dignuti ruku možda…ne zbog sebe, nego zbog drugoga. Što će drugi reći? Što će drugi pomisliti? Kako izgledam? Zato je važno svoju pažnju usmjeriti na Boga, a ne na mišljenje ljudi oko sebe. U Knjizi Otkrivenja čitamo kako autor opisuje svoje viđenje u kojem vidi prijestolje na kojem sjedi Jaganjac Božji. I pred Njim dvadeset četvorica s krunama na glavama. S krunama na glavama – dakle to su kraljevi. Ono što je zanimljivo jest da pred Božjim licem nisu bespomoćni robovi nego stoluju kraljevi. Cijela ta scena je prožeta jednom veličanstvenošću i svečanim mirom. Kraljevi pred Kraljem. Oni pred Bogom padaju nice, imaju stav najdubljeg klanjanja i odlažu svoje krune pred Njega. A Knjiga Baruhova kaže da su te krune zapravo krune s kojima ih je On okrunio. Pred Kraljem kraljeva, pred Njegovom veličinom i slavom postaje beznačajno sve što je drugdje veliko i slavo. I moć, i bogatstvo, i slava, i ljepota, i imovina, i zlato i dobra odjeća. Zašto to govorim? Mi kad dolazimo u slavljenje trebamo se “ogoliti” pred Bogom kao David. Biblija kaže da je David skoro gol plesao pred Gospodinom. Iz toga moramo iščitati duhovnu poruku. Svaki put kad dolazimo pred Boga moramo se ogoliti pred Njim. Mi često idemo lagati Boga. Ne možemo to: Bog proniče naša srca. U svakoj molitvi ja se trebam ogoliti pred Bogom- odložiti svoje maske, odložiti svoje strahove, odložiti svoje sebičnosti, svoje nesigurnosti i brige. Ako prijestolje Božje nije pravo mjesto gdje ćeš to odložiti, onda ne znam što jest. Često uđemo u molitvu i cijelo vrijeme opisujemo Bogu svoje probleme, a svoj pogled uopće ne uzdignemo prema Bogu. Pred Bogom naše maske i laži nemaju smisla. Uporno sakrivamo svoje rane iza brdo maski i dobre odjeće, a Bog se potpuno ogolio kako bi nam pokazao svoje rane. Mi našu realnost, naše dubine kojih se možda i bojimo trebamo odložiti pred Njim. Ali ići i korak dalje i odložiti sve ono što nam Bog daje. Ova dvadeset četvorica odložili su pred Gospodinom i svoje krune, krune koje im je On dao. Često grčevito držimo stvari koje nam Bog daje. Bojimo se pustiti to. Sjetimo se Ane, majke Samuelove. Ona je od Boga tražila da joj podari milost da ima dijete, a zauzvrat mu je obećala prikazati to dijete odnosno ga dati na službu Bogu. I ona je to i napravila. Očajno je patila za djetetom, a onda kada je Bog uslišio njezinu molitvu ona je Bogu vratila ono što joj je Bog dao. Potpuno se odrekla svoga djeteta i posvetila ga Bogu da mu služi u Svetištu. Bog joj je zato nakon toga podario još tri sina i dvije kćeri. Mi se ponekad okupiramo Božjim darovima da zaboravimo na samoga Boga. Uopće ih ne vraćamo za službu Bogu. Dar u sebi nije sam sebi cilj. Zato kada dolazimo pred Boga moramo pred Njim odložiti i to. Upadamo u opasnost usmjeriti se na dar, a zaboraviti Darivatelja.

Rastresenost koja nam se može javiti nije uvijek ni loša. Zašto? Zato što nam naša rastresenost govori na što smo navezani. Svoje rastresenost mi možemo “izigrati” i iskoristiti za dobro. Kako? Pa tako što ćemo to što nas rastresa sada donijeti pred Boga. Pustiti to Njemu. Predati mu to.

Nekada nemamo volje za molitvom. Kada bi molili samo onda kada imamo volje za to, skoro ne bi uopće molili. Da se tuširamo samo onda kada imamo volje za tim? Često bi bilo prljavi i smrdljivi.Vjera nije osjećaj. Ne možemo vezati molitvu uz emocije. Emocionalizam je vrlo opasna stvar kada je u pitanju duhovnost. Vjera je moj stav, moja odluka. Emocionalna utjeha u molitvi dođe i prođe. Moje kršćanstvo ne smije ovisiti o tome. Tako i slavljenje; to je odluka i životni stav u kojem mi odlučujemo u svakoj situaciji slaviti Boga; pa premda i umorni, i u problemima, u bezvoljnosti. Milost pada na žrtvu.

Molitva pohvale nije nužno vezano uz pjevanje. Nije svatko glazbeni tip. Ovakav oblik molitve možemo činiti na više načina. Prvo u sakramentima i liturgijskim obrascima Crkve, a onda i usmenom molitvom, spontanom molitvom, kroz glazbu, kroz umjetnost, kroz Časoslov, psalme, također postoje već formulirane molitve i litanije slavljenja itd. Želio bi ponuditi jedan oblik koji je svakome dostupan:

Možemo jednostavno u danu izdvojiti minutu, dvije, i više… koliko god.

Prvo se smiriti  pred Gospodinom, posvijestiti si Njegovu prisutnost.

Nakon toga krenuti sa zahvaljivanjem. Uvijek imamo razloga zahvaljivati Bogu. Toliko je toga. Samo zahvaljuj. Zahvaljivanje otvara Božje Srce. “Tebi nije naša hvala potrebna, ali je tvoj dar što smo ti zahvalni; po našim hvalospjevima ti ne bivaš veći nego mi stječemo milost spasenja.” (Opće Predslovlje IV, Rimski misal).

Zatim prelazimo na pohvale. Zamisli da Isus stoji ispred tebe i pita te isto pitanje kao što je pitao i apostole: što ti kažeš, tko sam ja? tko sam ja za tebe? Govori mu.

I zatim slijedi adoracija. Što je to zapravo? To je zapravo boravak u Njegovoj prisutnosti. Šutnja je krajnji cilj toga. To je nebeska liturgija, prebivanje u Božjoj svetosti. Neizreciva Božja osobina je da je on potpuno svet! To je razdoblje prebivanja. Ako mi prebivamo u Božjoj svetosti, nemoguće je da ta svetost nema nekakav utjecaj na nas. Mislim da je baš to bila tajna svetaca: oni su naučili prebivati u Božjoj prisutnosti u svemu što su radili. Prebivali su u Božjoj svetosti u svakodnevnim poslovima. I ta Božja svetost imala je utjecaja njihove živote. To je kao kad smo izloženi suncu. Sunce ima utjecaj na našu kožu, tako da svi prepoznaju da smo bili izloženi suncu. Jednako je s Božjom svetosti, prebivanje u njoj ima utjecaj na naše živote. Mijenja nas, ozdravlja, posvećuje.

Molitvene geste u slavljenju

Fra Stjepan: Znamo i iz psihologije kako su važne naše geste i kako one otkrivaju naše stavove. Tako je i duhovnosti. Zato želim progovoriti i o tom kada ljudi vide nekog da podigne ili raširi ruke ili nekog tko to uopće ne radi (jer i nije nužno naravno). Iz svog iskustva znam kako se Bog koristi našim znakovima i gestama. I sama liturgija Crkve je prepuna takvim molitvenim gestama i pokretima tijela, tako da to i nije nešto novo u našoj vjeri. Ljudi koji imaju problem zatvorenog srca znaju me pitati kako to mogu promijeniti. Već ona tvoja mala gesta da raširiš ruke prema Bogu je veliki korak; jer Gospodin vidi da je tebi možda neugodno što držiš raširene ruke ali će Gospodin baš tada jako izliti na tebe svoj blagoslov jer ti tako radiš na otvaranju svog srca, na stavu otvorenog djetinjeg srca pred Bogom.

Već i u Svetom pismu čitamo kako su molili podignutim, raširenim rukama. U svetoj liturgiji također imamo neke molitvene geste, prvo kod predsjedatelja slavlja, a onda i  kod puka. Sve te geste nikada nisu cilj same sebi. U liturgiji one imaju simbolično značenje. U molitvi puka, pučkih pobožnosti, slobodnih molitvi također postoje molitvene geste. One nisu toliko simboličnog značenja, ali imaju svoj smisao. Važno je opet naglasiti kako te geste nisu cilj same sebi. One su tu da pomognu našoj nutrini da se otvori i da primimo milosti koje nam Bog želi dati. Ono što činimo izvana, pomaže našoj nutrini u sabranosti i otvaranju. Osim toga, Boga slavimo cijelim bićem. U tome nam molitvene geste mogu pomoći. U tom smislu razlikujemo: podignute ruke, raširene ruke, klečanje, klanjanje, prostracija itd. Također te geste ne smijemo shvaćati fundamentalno ili magijski, u smislu da mislimo da nećemo primiti određene milosti ako ne raširimo ruke (npr. neki ljudi šire ruke kod blagoslovnih molitvi u liturgiji, što je skroz nepotrebno).

Smatram važnim spomenuti da u liturgijskim slavljima narod NE treba koristiti te geste, osim onoga što se redovito čini, te da u tom smislu treba biti razborit i razlikovati liturgijska slavlja od slobodnih molitvenih obrazaca i oblika.