Daria je posvjedočila o svojoj dugogodišnjoj borbi s depresijom. Posvjedočila je da je prije šesnaest godina, posljednjeg dana maturalnog putovanja u Češkoj, popila jako puno alkohola. “Kako mi je bilo jako loše, prijateljica me ostavila da se odmorim u sobi, ali na 11. katu i s otvorenim prozorom. A već prije toga dugo sam se borila s mislima da sam svojim roditeljima teška, da mene nitko ne voli i da želim umrijeti. Jako sam se oko toga borila u sebi i sjetila sam se roditelja, ali već sam pala. Hitna me spasila, ali sam izgubila dosta krvi, uz otvoreni prijelom bedrene kosti i lom ključne kosti”, rekla je Daria.

“Provela sam punih 12 dana u komi, tijekom kojih sam doživjela da me muška osoba u bjelini držala i zaštitila moju desnu stranu. Devetnicu pak Božjem milosrđu moji su roditelji i prijatelji u Gradištu počeli moliti trećega dana nakon nesreće. Ne znam kako i zašto, ali probudila sam se posljednjeg dana devetnice.” Fizičke posljedice pada s 11. kata postoje i danas, ali nisu ni blizu onima koje bi netko očekivao. Na pitanje kako su roditelji došli na ideju za devetnicu, Daria je rekla da su tu devetnicu u njenom mjestu često molili za nekoga tko je u potrebi ili nekoj muci. Jedan je susjed to potaknuo i za nju i svakoga dana predvodio molitvu u kući njene bake.

Govoreći pak o borbama s prisilnim i suicidalnim mislima, naglasila je da tu borbu nitko ne mora – i ne bi smio – proživljavati sam.

Kako je rekla, “uvijek je bolje svoju patnju podijeliti s roditeljima ili sestrom ili nekim u koga imaš povjerenja. Često se trudim o svom snažnom iskustvu pričati nepoznatim ljudima i potaknuti ih da potraže pomoć. A više se ne obazirem puno na to što mi netko kaže, više me to nimalo ne pogađa.”

Daria i Milosrdni Isus

Više si je puta pokušala oduzeti život, još i prije spomenutog maturalnog putovanja, ali i u posljednje dvije godine. Nekoliko godina nakon pada povremeno joj se javljalo vrištanje u snu. Morala je odseliti iz jednoga stana jer je osjetila da je, zbog toga, gazdarica i cimerica ne žele u svojoj blizini. “Više mi se to vrištanje ne događa, jer redovito pijem lijekove. Lijekovi mi pomažu, i preko njih mi Bog daje zdravlje.”

Fra Stjepan je dodao da svakako moramo biti obzirniji prema onima koji boluju od depresije i sličnih bolesti. “Apeliram da kad primijetimo da se netko bori s depresijom, potaknimo te ljude i ohrabrimo ih da potraže pomoć. To je bolest kao i svaka druga, i nje se ne treba nitko sramiti.”

Daria je zaključila da je, nakon iskustva kome, zahvalna za novu priliku u životu. “Ipak, ponekad mi dođe trenutak slabosti i pomislim da ništa ne vrijedim. Zahvati me neki tupi osjećaj, kao da ne upravljam svojim mislima, ali svakako se ne bi trebalo igrati s lijekovima. Pretpostavljam da će mi biti teško naći posao, ali ne želim se i ne treba se više skrivati. Treba o tome više govoriti, jer više ne bi smjelo biti predrasuda prema osobama koje pate od depresije”, upozorila je Daria.

Na završno pitanje što joj pomaže u borbi s depresijom, rekla je da je to najčešće sjećanje na njenu obitelj i dvije predivne nećakinje, odnosno svijest da ima za koga živjeti i nekoga kome je potrebna.