Stoga ćeš živjeti ugodnije ako se okaniš koriti drugoga. Bolje je ići linijom manjeg otpora nego reagirati na nečiji grijeh. No, kršćanin mora reagirati na tuđi grijeh. „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno” (Rim 12,2). A Božja je volja briga za drugoga, briga koja ne pozna zalaza, pa smo zato „sposobni jedni druge urazumljivati” (Rim 15,14). Stvoritelj je usadio u nas sposobnosti da reagiramo na grijeh. Jer svaki grijeh ostavlja ogromne posljedice na nas, Crkvu i društvo. Svi smo odgovorni za drugoga pa smo dužni opomenuti jedni druge.

U Matejevom evanđelju čitamo: „Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata” (15-16). Tako smo od Isusa primili osnove bratske opomene. Važno je da opominjemo u četiri oka. Često se čuje kako jedni druge ogovaraju, prepričavaju slabosti, grijehe, jedni drugih. Zahtjev „idi i pokraj ga nasamo” nabijen je evanđeoskom snagom kao najodgovorniji i najteži, ali jamačno prvi način odgovornosti prema drugome koji čini grijeh. Cilj je toga teškog susreta da se stekne brat.

Ukoriti grešnika baš zato je djelo milosrđa jer drugome pomaže da povrati svoje izvorno dostojanstvo brata; ukorom mu pokazujemo da nam je stvarno stalo do njega, do njegove sreće i slobode, dobra i mira, u konačnici — do njegova spasenja koje grijeh ozbiljno ugrožava. Ako me posluša i ako sam stekao brata, grijeh je osuđen, a grešnik je postao slobodan od njega, slobodan za božansko sinovstvo. Ako ne posluša, evanđelje stavlja daljnje zahtjeve: drugoga trebaju ukoriti dvojica ili trojica, ne zato da osuda bude jača, nego da se samu istinu bolje vidi; ako ni to ne pomogne, treba se uteći zajednici Crkve, u kojoj se hodi zajedno i koja se ne boji biti prostor ispravnog ukora grešnika, da se ovaj obrati i da živi. „Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik” (Mt 18,17).

Ukor drugoga nije nasilje nad njegovom slobodom, već čin milosrđa prema njemu, koje ga zna ostaviti na miru i priznati da postoje situacije u kojima jedino Bog može nešto učiniti. Ali prije moramo sve učiniti što je u našoj moći da taj grijeh spriječimo. Ovo djelo prestaje biti milosrdno kad se drugome govori nepažljivo, neprovjereno i naivno, jer ono počiva na hrabrosti govora „blago i s poštovanjem, dobre savjesti” (1Pt 3,16). Tek tako sijem sjeme koje može donijeti „mironosni plod pravednosti” (Heb 12,11), a ne grč i grižnju, osude i nova zla. Uspjeh ovisi i o spremnosti prihvaćànjà opomene. Nije lako ispravljati drugoga. Često i zato jer smo skloni i sami tome grijehu. Isus je znao ukoriti drugoga i te ukore smjestiti unutar svoga poslanja primljenog od Oca (Mt 23,13-39; Lk 22,31-34.61).

Zauzmimo i mi Isusov milosrdni stav — ljubeći opomi¬njimo i opominjući ljubimo. Neka prvi korak bude manje priče o grijesima drugoga, a više iskrenih susreta u četiri oka zahvaljujući kojima ćemo stjecati braću. Korisno je, radì svoje vjere i Boga, opomenuti drugoga kad čini grijeh. To bude jako teško i zahtjevno. Ali isplativo. Pritom moramo biti puni ljubavi prema onome koga opominjemo. Stoga, budimo poslušni Crkvi i Bogu. I činimo djela milosrđa.

1. Što ću u korizmi odbaciti da budem više otvoren za opomenu?
2. Što ću u korizmi ubaciti u svoj život da budem više čovjek osjetljiv na grijeh i da ga redovito opominjem?

Vlč. Krunoslav Pačalat, bivši župnik Župe blaženog Alojzija Stepinca u Koprivnici, nakon što je prošle godine doživio dva moždana udara te je zbog toga prikovan za krevet, s vjernicima komunicira putem društvenih mreža. Nalazi se u Domu za starije i nemoćne osobe u Koprivnici gdje se uspješno oporavlja.