Budi dio naše mreže

Don Mihovil Kurkut: Bog nije "jukebox", a ispovjedaonica nije mjesto čišćenja savjesti

"Znamo gdje je Gospodin završio - na križu. Ako se kršćanin nije spreman konfrontirati s time, nije spreman biti kršćanin. Jako je lijepo biti s Gospodinom kada hrani, radi čudesa. Ali Gospodin traži od mene sve. Moguće je da će me u prvom trenutku nahraniti, ali će me pozvati da idem za njim. Bog ima veliko milosrđe prema svakom čovjeku, siromasima, bolesnicima, grešnicima, ali velika je zahtjevnost prema učenicima! Ako želiš biti učenik, slijedi me. To je izazov za cijelu Crkvu. Gospodin traži od vjernika da svaki dan ispočetka idu za njim. Da se stave u hod. Ne živjeti od jučer, od sigurnosti. Nego staviti se njemu u ruke, traži pouzdanje. Vjera je pouzdanje. Pouzdati se da nisi sam, da je Gospodin s tobom, iako trenutno nisi siguran."

/ Ines Grbić

Don Mihovil Kurkut, SDB, direktor izdavačke kuće Salesiana, predvodi trodnevnu duhovnu obnovu u župnoj crkvi Presvetog Srca Isusova u Zadru od utorka 25. lipnja, ususret svetkovini Srca Isusova. Don Mihovil je govorio koje su kušnje Crkve, što znači nasljedovati Gospodina te je upozorio na opasnosti sebične duhovnosti i zatvaranja vjernika radi osobne sigurnosti, a to može donijeti život u zaštićenosti zajednice od utjecaja svijeta.

Istaknuvši da smo nekad vođeni mišlju: „U našoj zajednici nama je dobro. Glavno da je nama dobro. Lijepo nam je u župnoj crkvi, imamo dobrog župnika. Vani neka bude kako bude. Svijet je kompliciran, težak. ‘Ajmo se mi zatvoriti“, don Mihovil je rekao da takvo zatvaranje „ne donosi kruha. Gospodin ne želi da tebi bude dobro. Smisao moga života, braka, smisao toga što sam redovnik u zajednici, nije da meni bude dobro. Smisao toga što dolazim na misu i ispovijed nije da meni bude dobro. Mnogi od nas koriste ispovjedaonicu samo radi čišćenja savjesti: ‘Teško mi je, pa se idem malo olakšati’. Nije to zabava, da se olakšaš. To je gledanje na sebično psihološki način. Ispovijed je susret sa živim Bogom“ rekao je don Mihovil, istaknuvši: „Rizik je da imamo duhovnost koja je jako sebična, koja stavlja u središte samog sebe. I cijelo vrijeme zapravo se klanja sebi. Brate i sestro, nisi puno različit od farizeja koji je u prvom redu govorio: ‘Hvala ti, Gospodine, što sam dobar…’, a o drugima ‘Propao je’. Nema duhovnosti ako sam ja u središtu. Jer nema odnosa. Jer time hranim svoj ego, hranim samo svoju potrebu, svoje osjećaje“ poručio je propovjednik, upozorivši: „U Crkvi postoji napast da gradimo takvu duhovnost – da se lijepo osjećamo. Dolazim u crkvu da mi se olakšaju misli. Svi se želimo dobro osjećati. Ali to nije glavni razlog. Glavni razlog je moj odnos s Gospodinom. Glavni razlog je biti Njegov, biti s Njime. Mi kategorije ovoga svijeta lako ‘krstimo’ i činimo ih katoličkima. Kao što kažu političari, mi i oni. Onaj iz druge grupe nije naš: ‘Vjerujem fratrima, popovima ne’. Rizik je da si dio jedne zajednice, ali da cijelo vrijeme gledaš svoju perspektivu“ upozorio je don Mihovil. Tada se javlja problem: ‘Mene žena ne razumije. Mene brat i sestra u samostanu uopće ne razumiju’. Obitelj, zajednicu, župu, Crkvu, gledam kao servis za moje osjećaje. Onda se više ‘ne osjećam’. Ne osjećam se više sa ženom, ne osjećam se više dio takve redovničke zajednice, ne odgovara mi. Velika je opasnost da prebacimo mentalitet ovoga svijeta u našu kuću. Lijek je držati se Isusa. Jedini lijek je hraniti se Riječi Božjom. Riječ Božja je mač s dvije oštrice, koja dok ulazi u tebe, ona te boli. Ali čini dobro“ poručio je Kurkut.

Bog nije jukebox. Da ću ubaciti kunu molitve, žrtvice, pa da Bog to ispuni.

Govoreći o opasnosti da se zatvorimo u svoje strahove, u svoje sigurnosti ili da čovjeka gledamo kao protivnika, don Mihovil je rekao da Isus traži od svojih učenika ne samo da toleriraju neprijatelja, nego da ga ljube: „Nema veće razine od toga, to je protiv naše pameti. ‘Ajde da nećemo vratiti na isti način. Ali da ljubim neprijatelja, kako ću to“. Kušnja zajednice je da uzvrati istom mjerom: ‘Oni su nas, sad ćemo mi njih’. Da za Isusa svaka situacija postaje prigoda, pokazuje i kad su učenici došli u samarijansko mjesto gdje su ih odbili primiti. Samarijanci su bili mješanci u vjeri i Židovi ih nisu nipošto ljubili. „Isus ne želi da se čovjek zatvori u granice ljudskih podjela koje nemaju smisla pred Bogom. ‘Koristit ćemo naše super moći’. Isus želi da njegova poruka bude slobodno prihvaćena, ako se želi. To je velika pouka Crkvi. Jer i danas u nama postoji napast da budemo s onima s kojima nam je dobro, da se družimo s onima koji su kao i mi. Nedavno je papa Franjo rekao da je velika napast u našim zajednicama da stvorimo svoje gnijezdo. Mjesto gdje će nama biti dobro. Svijet je svakakav, ajmo naći mjesto gdje će nama biti dobro. Nije to naš put. Papa kaže da je između gnijezda i sekte mali korak. Nekad je to napast da se zatvorim u svoj dom, obitelj, svoje mjesto, zajednicu, da nama bude dobro, a drugi neka idu kako idu. Ti si poslan svakom čovjeku, osobito onome koji je dalek. A hoće li te on prihvatiti ili ne, to je na njemu“ potaknuo je don Mihovil.

Upozorivši na instrumentalizaciju Boga da ostvari naše želje, don Mihovil je rekao: „Mi bismo sve preko veze. Mislimo, ako ja Njega znam, On će to sve srediti. Sredit će mi i muku i poteškoću. Bog tako ne funkcionira. On nas ne gleda kao malodobnu djecu nego nam daje slobodu da se s njom nosimo. A sloboda je odgovornost, trenutak kad moram pokazati tko sam i što želim. Nekada u vjeri tražimo utočište, sigurnost, da ne moram razmišljati. Gospodin ne želi da svoju pamet predam nekome. U slobodi se trebam svaki dan iznova suočavati sa stvarima. Vjera je puno više iskustvo bliže kušnji, borbi, naprijed i nazad, nego iskustvo mira i ostaloga što od vjere tražimo“ rekao je don Mihovil. Biti Isusov učenik znači spremnost živjeti i umrijeti kao što je on učinio. „To ne znači biti dio skupine koja će imati neke privilegije i kojoj će biti dobro, nego ići Isusovim putem, za njim. Kad je Isus navijestio svoju smrt i muku, Petar mu je rekao: ‘Gospodine, nemoj govoriti o smrti. To nije popularno. Neće te nitko slijediti. Ljudi ne vole čuti takve stvari’. Gospodin mu snažno odgovara: ‘Bježi od mene, Sotono’. Doslovno, prijevod glasi: ‘Stani iza mene, Sotono’. Naša napast je često da budemo pametniji od Boga. Kažemo, ‘Bože, učini ovako, onako’. Bog nije jukebox. Da ću ubaciti kunu molitve, žrtvice, pa da Bog to ispuni. Biti Isusov vjernik znači ići za njim, gdje ide i on. Bit će nam kako će biti i njemu. Znamo gdje je Gospodin završio – na križu. Ako se kršćanin nije spreman konfrontirati s time, nije spreman biti kršćanin. Jako je lijepo biti s Gospodinom kada hrani, radi čudesa. Ali Gospodin traži od mene sve. Moguće je da će me u prvom trenutku nahraniti, ali će me pozvati da idem za njim. Bog ima veliko milosrđe prema svakom čovjeku, siromasima, bolesnicima, grešnicima, ali velika je zahtjevnost prema učenicima! Ako želiš biti učenik, slijedi me. To je izazov za cijelu Crkvu. Gospodin traži od vjernika da svaki dan ispočetka idu za njim. Da se stave u hod. Ne živjeti od jučer, od sigurnosti. Nego staviti se njemu u ruke, traži pouzdanje. Vjera je pouzdanje. Pouzdati se da nisi sam, da je Gospodin s tobom, iako trenutno nisi siguran. Hod ne smijemo temeljiti na našim snagama i na našoj vjerodostojnosti. Svatko od nas je grešan čovjek. Ne mogu graditi svoju budućnost na svojoj autentičnosti, nego na Božjoj vjernosti! Bog je vjeran čovjeku, Crkvi. Bog će dati. Zato Isus kaže, ‘Učite od djece’. Jer dijete ne zna neke velike stvari, ono nema snagu, ali dijete zna tko ga voli. Ako kao kršćanin znam tko me voli, znam kome ću se utjecati“ istaknuo je don Mihovil. Upozorio je da se često upiremo na svoje snage, mislimo ‘To ću ja srediti’. Onda se dogodi loše, pa ‘Bože spašavaj’. „Bog me ljubi i uz mene je, ali ne može bez mene. Ne može ako ja neću. Ako ja ne vjerujem, ako ne napravim svoj dio“, rekao je don Mihovil.

Čini mi se da previše gledamo na naše snage. Nekad previše vjerujemo našim slabostima, ne vjerujemo do kraja Isusovoj prisutnosti.

Podsjetio je kako je nakon Uskrsa za Petra i apostole nastupilo teško razdoblje. Isus nakon uskrsnuća dolazi apostolima, ali cijelo vrijeme oni ništa ne mogu učiniti, dok se Isus ne objavi. Isus je došao na obalu, a apostoli su bili toliko depresivni, da su se vratili onome što su radili. Išli su ribariti, to su jedino znali. I opet nisu uhvatili ništa, a cijelu noć su radili. Kad se Gospodin pojavio na obali, mreže su bile pune. Ivan tada kaže: ‘Gospodin je’. Petar, entuzijast, skače u vodu. „I onda susret koji će Petra boljeti. Isus pita Petra tri puta, a zapravo ga liječi: ‘Ljubiš li me?’. Na grčkom jeziku, prvi put Isus će reći Petru agapao. To je glagol božanske ljubavi, najveća koja može postojati. Petar svaki put odgovara s fileo. A to je glagol ljudske ljubavi. Na hrvatskom to bi izgledalo da Isus pita ‘Ljubiš li me?’, a Petar odgovara: ‘Naravno da te volim. Znaš da si mi drag’. Isus treći put pita ‘Jesam li ti drag?’. Kad ne razumiješ, ne vidiš u dubinu, ‘A jesam li ti barem drag?’. Tri puta je Petar zanijekao, tri puta ga Isus pita za ljubav, i opet mu je povjerio poslanje. Gospodinu je stalo da, prije nego otiđe Ocu, zaliječi te rane. Onda šalje Duha Svetoga koji je tješitelj, branitelj. Apostoli su bili zatvoreni i u strahu. A kad je došao Duh Sveti, izlaze vani, svima govore, svi ih razumiju. Kolika hrabrost! To je dar Duha Svetoga“ naglasio je don Mihovil, upitavši „Jesmo li kao Crkva svjesni da je Duh prisutan među nama? Duh je otvoren. Čini mi se da previše gledamo na naše snage. Nekad previše vjerujemo našim slabostima, ne vjerujemo do kraja Isusovoj prisutnosti. Bez Duha ne možemo u boj. Nema duhovnog boja ako nema Duha Svetoga. Nema molitve i odnosa s Gospodinom bez Duha Svetoga“ poručio je don Mihovil.

Istaknuo je da prva svetkovina koju nam Crkva daje nakon Duhova, Presveto Trojstvo, govori da Bog nije sam. „Naš Bog nije samac, nije usamljen. Naš Bog je zajedništvo i zajednica. Mi smo stvoreni za zajednicu. Čovjeku treba drugi, zajedništvo. Nema veće radosti za čovjeka nego kad je dio odnosa, zajednice. Jer čovjek je stvoren na sliku Božju. No, grijeh minira Božji plan. Zato je to duhovna borba koju sam pozvan živjeti svaki dan. Živim li za sebe ili za druge? Ulažem li u odnos da bi meni bilo dobro ili da bih se predavao? Čovjek treba umrijeti sebi. To nije stvar mišića, truda. To je stvar milosti! Sam sebe ne mogu osloboditi grijeha. To može samo Bog. I to Bog čini, dajući samog sebe“ poručio je don Mihovil.

Nakon Presvetog Trojstva je Tijelovo. Umnažanje kruha u Svetom Pismu zapisano je šest puta. Znači da je jako važno. Isus je rekao učenicima da nahrane ljude koji su čuli navještenu Božju riječ. „Učenici misle, ‘Kako ćemo mi to, nema toliko hrane’. Isus kaže: ‘Dajte im vi jesti’. Napast čovjeka i Crkve je da za drugoga pomisli: ‘Neka se snađe, što ja tu mogu?’. Isus će uzeti malo kruhova i riba, razlomiti i dati svima. To prepoznajemo u euharistiji. Gospodin se daje. Kad si najslabiji, najudaljeniji, kad ništa ne razumiješ, Isus dolazi k tebi. Suosjeća s tobom u svakoj situaciji. Bog se daje Crkvi, njegova ljubav nema kraja. Nema veće milosti nego kad Gospodin oprašta naše grijehe. Dopusti mu da bude kralj tvog srca. Ali nije moguće ako ti to nećeš. Neka nam Gospodin omekša srce kako bismo prihvatili svoj život, kako bi mogao u našem srcu učiniti čudesa“ potaknuo je don Mihovil.

Podsjetivši kako je i Abrahamu trebalo ohrabrenje da ne vjeruje svom strahu, kad mu je Bog rekao: ‘Ne boj se Abrahame, ja sam zaštita’, don Mihovil je istaknuo da „Gospodin svaki dan tebi kaže: ‘Nemoj se bojati’. Kad te napadaju, kad više ni sebi ne vjeruješ, ne znaš kuda bi sa sobom, Gospodin dolazi k tebi, baš tada. I kaže ‘Nemoj se bojati, ja sam tvoja zaštita’. Mi hodimo u vjeri. Ne u viziji, ne u sigurnosti. A vjera je često borba. Svaka generacija treba ispočetka otkriti svoj odnos s Gospodinom. Pozvan sam svaki dan otkrivati Gospodina. Ne imati usahli odnos. Odnos treba obnavljati, započinjati ispočetka. To je zadaća nas i Crkve“ poručio je don Mihovil. Aktualizirao je Božju riječ o pojavi lažnih proroka, što stvara konfuziju. „Isus kaže: ‘Pazite se takvih, ima ih i bit će ih’. Obučeni su u ovce, a zapravo su grabežljivi vukovi. Možda nikad glasnije i jasnije Crkva ovih godina živi križni put otkrivanja toliko nereda u Crkvi. Velik je broj skandala među svećenicima, redovnicima, laicima. Neko vrijeme smo se branili i rekli: ‘Nismo mi najgori, ima i drugih, napadaju nas’. Papa Benedikt XVI. i papa Franjo rekli su: ‘Nećemo se više braniti. Idemo se obračunati sa Zlime koji je među nama’“ istaknuo je don Mihovil, poručivši: „Trebamo se kao zajednica obračunati s time. Počevši svatko sa svojim grijehom. Moj grijeh, moja nevjera, moj kompromis, problem je zajednice. To je kalkulacija kad kažem: ‘Nema veze, mogu ja to. Ma nije to ništa. Nisam najgori, ima gorih od mene’. Kao zajednica trebamo moliti za oprost. Na strašne stvari koje vape protiv Boga, Crkva je znala okrenuti glavu i reći: ‘Tiho, da se ne otkrije’. Ma neka se otkrije. Neka se zna. Jer toga se treba riješiti. Moli za toga čovjeka. Ali ne može se grijeh i zlo tolerirati. Nikad. Možemo se nadati da se vuk obratio. Ali vuku među nama treba reći ‘Van!’ upozorio je don Mihovil. I papa Franjo je rekao neka izađu svećenici i redovnici koji se ne mogu nositi s neurednim sklonostima. „Velika većina svećenika nisu takvi. Grešnici jesmo, ali time smo svi označeni. Idem na pizzu s djecom, i meni djeca kažu: ‘Vidi pedofila’. A ja im plaćam pizzu. Vrijeme je da se kao zajednica tu jasno odredimo. Grijeh se ne može i ne smije tolerirati. Svećenici jesu kao na izlogu. Imaju rizik svijeta da svećenika pretjerano uzdiže ili pljuje. Nijedno nije dobro. Trebamo moliti za svećenika. Trebamo davati primjer, inače Radosna vijest u naviještanju neće biti uvjerljiva“ poručio je don Mihovil, osobno posvjedočivši koliko je važna podudarnost riječi i djela. „Kad sam osjetio u svom srcu Gospodnji poziv i kad sam odlučio biti salezijanac, rekao sam da ću biti brat pomoćnik. Dakle, ne svećenik. Jer me boljelo vidjeti svećenike koji lijepo govore, a ne žive to djelima. Rekao sam, ne želim tako. Kasnije, kad sam shvatio koliki su dar euharistija i ispovijed, osobito za salezijance u radu s mladima, promijenio sam mišljenje i rekao: ‘Ali ipak, nikad neću propovijedati. Bit ću svećenik, ali neću propovijedati’. Boli udaljenost između života i riječi. Meni osobno je jako teško naviještati, jer traži od mene da to živim. Radosna vijest potiče da svjedočiš. Ali trebaš nastojati to i živjeti. Neka se Gospodin proslavi u našoj slabosti i pokaže svoju snagu“ zaključio je don Mihovil Kurkut.

Susrete obnove u Zadru čine zlatna krunica, nagovor don Mihovila, misno slavlje i euharistijsko klanjanje pred Presvetim.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja