Ovo su bile samo neke od lažnih optužbi koje su crkvene vlasti iznijele protiv Sluge Božjega Don Dolinda Ruotola između 1907. i 1937. Stalno su ga pozivali u Vatikan i prisiljavali podvrgavati suđenju za suđenjem, gdje se suočavao s apsurdnim, nelogičnim i nerazumnim svjedočenjem protiv njega. Te su laži u konačnici rezultirale desetljećima dugom obustavom svih njegovih svećeničkih sposobnosti.

Ipak, don Dolindo ni u jednom trenutku nije odstupio od svoje postojane odanosti Crkvi. Uvijek je davao do znanja da će on, bez obzira što Crkva odluči u njegovu slučaju, biti potpuno poslušan crkvenoj vlasti. Bio je poslušan volji Crkve pod svaku cijenu.

Optužbe protiv njega bile su lažne, ali je trebalo trideset godina da ih se odbaci. Vatikanski sud odbacio je optužbe protiv njega 1921. i proglasio ga nevinim, proglasivši ga ni krivim ni ludim, ali su apsurdno, izvan svakog razuma, vlasti odbile vratiti mu svećeničke sposobnosti. Unatoč njegovoj nevinosti, don Dolindu nije bilo dopušteno ponovno slaviti misu sve do 1937., kada ga je papa Pio XI. napokon ponovno vratio u službu.

Tijekom tih dugih godina čekanja, don Dolindo je trpio ono što je opisao kao svakodnevno razapinjanje.

„O Svjetlosti u mojim patnjama! O radosti u mojim poniženjima! O spokojstvo u mojim slapovima!”

“Duša mi je kao slomljena”, piše u knjizi Amore, Dolindo, Dolore. “Uistinu, svako se jutro stavljam na Kalvariju. … Svaki dan iznova osjećam istu bol, istu unutarnju agoniju, i svaki dan, u duhu, ispružim ruke kao na križu.”

Ipak, bez sumnje je znao da ta ogromna patnja nije bila uzaludna.

“Isus, koji je tako dobar, neće ostaviti ovaj golemi trud jalovim i beskorisnim.”

Nezamisliva tjeskoba koju je Don Dolindo podnosio zbog lažne optužbe i poniženja samo ga je približila Isusu. Sramota njegove patnje bila je, vjerovao je, znak da nosi Istinski križ.

“Križ koji nas ne ponižava, onaj koji ne pomičemo vukući, to jest s gađenjem, nije Pravi križ koji nosi Šimun Cirenac”, objašnjava. „O Svjetlosti u mojim patnjama! O radosti u mojim poniženjima! O spokojstvo u mojim slapovima! Na taj je način moje odvratnost autentičan znak da nosim Pravi križ, Isusov križ koji hoda preda mnom.”

Raspeti/Foto: Dario Zürchauer

Još od djetinjstva don Dolindo je čeznuo nositi križeve i trpjeti za Isusa. Godine 1910. ponudio se kao žrtva. Godine 1920. obnovio je ovu ponudu u pisanom obliku:

“Gospodine, nudim ti se kao duša žrtva, da sam ja napušten i u pustoši, i molim te da svu moju utjehu daš mojoj duhovnoj djeci.

“Želim samo biti gubavac, zaboravljen od svih. … Samo tražim da me iskoristiš kao žrtvu. Samo tražim da budem ujedinjen u tjeskobi Tvoje agonije.

“O moj Gospodine, Ti si tako dobar, znam, i tako želim biti razapet zajedno s Tobom. O, kad bi se u meni ponovno odigrala Tvoja muka!”

Raspeti / Foto: Dario Zürchauer

Iako je započeo sa željeznom voljom koja je bila potpuno usmjerena prema patnji, don Dolindov pristup počeo se mijenjati kako je njegove križeve postajalo sve teže nositi. Njegovi spisi iz tog vremena odražavaju tri faze kroz koje je prošao u svom duhovnom shvaćanju predanja Volji Božjoj.

U prvoj fazi, tijekom svoje mladosti i ranog svećeništva, don Dolindo je želio samo patnju i ništa drugo.

“Kad sam bio dijete, uvijek sam molio da imam patnje i križeve”, napisao je u pismu svojoj dragoj prijateljici, Eleni Montelli, 1921. “Kad sam bio zaređen za svećenika, molio sam za to još gorljivije. ”

“Čeznutljivo bih gledao u križ i žalio se kad bi moja patnja bila uklonjena.”

Ali tada su njegovi križevi postali teži i započela je druga faza njegove duhovnosti predanja: umjesto striktne molitve za patnju, počeo je moliti da vrši Božju Volju. U tom je trenutku osjetio olakšanje – iako još ne i zahvalan – za predah od patnje.

U tom potpunom samoodricanju, priznanju svoje slabosti i predaji vlastite volje, don Dolindo je pronašao mir koji svijet ne može dati.

“Kad su strašni križevi počeli dolaziti,” nastavio je u svom pismu Eleni, “prepoznao sam svoju potpunu slabost i molio se samo da vršim volju Božju.

“Kad bi me udarile kušnje, onda bi uslijedio predah. Iako mi je laknulo, ipak nisam zahvalio Isusu na predahu.”

Zatim su križevi postali gotovo nepodnošljivi, a don Dolindo je dosegao treću fazu predaje, u kojoj je ne samo prihvatio olakšanje od patnje, već je postao zahvalan za nju i čak, povremeno, molio za nju.

“Sada kada su križevi postali toliko teži,” objasnio je Eleni, “sada mu zahvaljujem za odgodu, a ponekad ga čak i molim za to.

“Sklopio sam pakt s Njim: da me nikada neće poslušati, osim ako to bude Njegova volja. A ako nije, da će se On proslaviti mojom patnjom.”

Dok je nekoć gledao samo na patnju, sada je Don Dolindo tražio samo ono što mu je Bog htio dati, bilo da se to pokazalo kao patnja ili olakšanje.

“Nastojim zadržati isti spokoj duha bez obzira na sve”, rekao je Eleni. “… Ne znam je li to napredak ili nazadovanje, ali čini mi se da je puno bolje uvjeriti se u svoju slabost i niskost pred Bogom.”

U tom potpunom samoodricanju, priznanju svoje slabosti i predaji vlastite volje, don Dolindo je pronašao mir koji svijet ne može dati.

“Uronio sam, da tako kažem, u potpunosti u Isusovu muku i tako mogu potvrditi da je to velika tajna pronalaženja mira duše.”