Župnik Pomera i Premanture, don Antun Nižetić na svojem je YouTube kanalu objavio kratak poticajan tekst o Božiću u kojem poručuje da ne zaboravimo pravi smisao Božića i razlog zbog kojeg slavimo Božić. Postavlja poticajna pitanja kojima nas poziva da odvojimo važno od nevažnoga, da se prestanemo konstantno opravdavati zbog svojih djela i da iskreno prihvatimo ljubav na koju nas Isus Krist poziva.  Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

Međutim, ne krade ga pompa i pusti menadžeri, nego zatvaranje očiju i ušiju pred dramom Božića

Božić je sladak i divan, ali nas i snažno poziva na obraćenje. Promjenu mišljenja. Samoispitivanje. Opredjeljenje. Danas se često govori o ukradenom Božiću. Tko je ukrao Božić? I krađa se Božića uvijek stvarno događa. Međutim, ne krade ga pompa i pusti menadžeri, nego zatvaranje očiju i ušiju pred dramom Božića. Dramatičnost Božića doseže svoj vrhunac u Ivanovoj rečenici (čitamo je na sam dan Božića): Svojima dođoše i njegovi ga ne primiše. Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja!

Bez Njega ostajem u besmislu. Apsurdu. Nerealnom svijetu. Opsjenama.

Krist nije bajka niti ideja. On je osoba. A osobni odnosi su uvijek drama u tijeku. Nikada niti jedan osobni odnos ne može biti miran. Svaki je otvoren za primanje i odbijanje, u svakom trenutku. A pogotovo odnos s osobom – Bogom. Ta osoba je ujedno i cilj i smisao mog postojanja. Bez Njega ostajem u besmislu. Apsurdu. Nerealnom svijetu. Opsjenama. Sinovi ljudski dokle će vam srca ostati tvrda, zašto ispraznost ljubite, opsjenu slijedite.

Koliko ljubim laž, tamu, ispraznost, toliko ću se skrivati od Njega koji je Istina, Svjetlost, Punina. Skrivam se na razne načine. Samozavaravanjem. Samoopravdavanjem. Stvaranjem nerealnog svijeta u kojem radim mnogo ”važnih” stvari tako da nema mjesta za najvažniju – Njega (jer za njih nije bilo mjesta u svratištu)? Srozavanjem Boga na neku energiju, na nešto neosobno, manje od mene – koliko je to ludo misliti da onaj tko je stvorio oči ne vidi i onaj tko je stvorio usta nesposoban govoriti?!

Priznati da je život neusmjeren na Boga apsurdan ili ne priznati? Oprostiti ili ostati zaleđena srca? Ljubiti ili ubiti?

Primiti Ga ili ne primiti? – pitanje je sad! Slušati što mi On govori, ili zatvoriti uši? Priznati da nemam ljubavi i da mi treba Spasitelj ili ne priznati? Opravdavati se ili tražiti besplatno oproštenje? Tražiti ga pomoć, ili ne tražiti? Moliti ili ne moliti? Iskreno se ispovjediti ili proglasiti to zastarjelim? Priznati da je život neusmjeren na Boga apsurdan ili ne priznati? Ostati na surogatima Ljubavi Božje, pa dok ide ide ili zamrziti i ispovraćati laži sakrivene iza površnih emocija? Oprostiti ili ostati zaleđena srca? Ljubiti ili ubiti? Ići širokim putem kojim ide većina, ili uskim za Njim?

Kada bih to uspio izbaciti, onda bi mi Božić bio stvarno ukraden

Kada se Njega primi sve se mijenja. Naše se biće smiruje. Postajem ljubljeno dijete Božje. Ako Ga odbijem sasvim je izgledno da ću postati dijete đavolsko. Dijete manipulatora i ubojice. Neću biti milosrdan kao moj Otac nebeski, nego nemilosrdan kao moj otac iz podzemlja. Neću sazrijevati nego kržljati. Neću rasti nego truliti. Neću biti istinit i autentičan nego lažan i prijetvoran…

Dok slavim Božić, pjevam, jedem i pijem, ne mogu izbrisati iz duše dramu mog odnosa prema novorođenom Djetetu-Bogočovjeku. Kada bih to uspio izbaciti, onda bi mi Božić bio stvarno ukraden. Uopće ne bih slavio kršćanski blagdan. Bilo bi to slavlje moje opustošenosti. Velika laž. Dosada. Puka pompa. Taština.