Obrati se i vjeruj Evanđelju poziv je upućen svakome od nas. Baš svakome, čak i onima koji nastoje nasljedovati Gospodina. Zaista, pozvani smo obraćati se svakodnevno – do kraja života. Zanimljiva je na tom tragu ona rečenica sv. Antuna Pustinjaka nekoliko godina prije smrti – Još se nisam obratio.

Poznavanje sebe i svojih ograničenja

Vjera je proces. Nikada ne mogu reći „vjerujem dovoljno“, čovjek sam – ne anđeo. Često mi je moj duhovnik ponavljao – Nije potrebno da budeš ekstra djevičansko maslinovo ulje. Dovoljno je jednostavno da si ti – ti.

Sve dok svoju vjeru ne zaživim bez poniznosti i samokritičnosti, uvjeravam sebe na način da uvjeravam druge.

I tako, dok se neki zaista bore sa svojom vjerom, odnosno sa time da povjeruju, dok neki zaista nastoje upoznati Boga kao Oca, dok neki žele autentično zaživjeti vjeru, probleme im mogu predstavljati – „vjernici“ i tako ih odvraćati od započetog procesa.

Gaudium et spes, pastoralna konstitucija Drugog vatikanskog koncila, objašnjavajući razloge ateizma zamjećuje: Postoje oni kršćani koje lice Božje više skrivaju nego otkrivaju. Zašto navodim ove riječi u kontekstu započete teme? Jer zaista, postoje kršćani koji, tek se obrativši, misle da su sve razumjeli i da bi drugi trebali početi živjeti baš kao i oni.

Često mi je moj duhovnik ponavljao – Nije potrebno da budeš ekstra djevičansko maslinovo ulje. Dovoljno je jednostavno da si ti – ti.

Oholost na djelu

Nažalost, poznat mi je i primjer jedne osobe koja je tek obraćenog mladića (koji je imao tešku obiteljsku situaciju) nagovarala da postane svećenikom, budući da ta osoba zna ima li netko poziv ili ne. Naravno, ne trebam pisati o tome da taj „spoznavatelj srdaca“ nije znao ništa o povijesti tog mladića, odnosno – o njegovim traumama, borbama u vjeri, ali i njegovim talentima.

I tako, dok se neki zaista bore sa svojom vjerom, odnosno sa time da povjeruju, dok neki zaista nastoje upoznati Boga kao Oca, dok neki žele autentično zaživjeti vjeru, probleme im mogu predstavljati – ‘vjernici’ i tako ih odvraćati od započetog procesa.

Sv. Pavao u Poslanici Kološanima piše: Nitko neka vas ne podcjenjuje zato što on sam uživa u poniznosti i štovanju anđela, zadubljuje se u svoja viđenja, bezrazložno se nadima tjelesnom pameću svojom, a ne drži se Glave, Njega od kojeg sve Tijelo, zglobovima i svezama zbrinuto i povezano, raste rastom Božjim.

Evanđelje je uvijek zamišljeno kao ponuda, a ne kao „moranje“ ili još gore – ideologija. Kako je to važno shvatiti! Kako je važno poštovati dostojanstvo ljudske osobe! Zanimljivo, Bog nikada ne napada čovjekovo dostojanstvo i nikada ne ide protiv čovjekove slobode, dok neki, pod krinkom Evanđelja i duhovnosti u čovjeku mogu proizvesti neizmjernu „štetu“.

Bog je ljubav. Ili?

Izričaj „nažalost“ ponovno moram ponoviti. Nažalost, imao sam prilike upoznati se s ljudima koji koriste izraze poput „Dolazi mi da bi trebao…“ – bez da sam išta i pitao. Čini mi se da je takvima u nedostatku bilo kakve argumentacije – najprije razumske, a onda i teološke, najlakše se pozivati na Duha Svetoga i neizmjernu Božju ljubav.

Zanimljivo, Bog nikada ne napada čovjekovo dostojanstvo i nikada ne ide protiv čovjekove slobode, dok neki, pod krinkom Evanđelja i duhovnosti u čovjeku mogu proizvesti neizmjernu ‘štetu’.

Pri tome, čini mi se da i oni sami ne razumiju i ne shvaćaju Božju ljubav, pa je ona više shvaćena kao nešto kozmičko i univerzalno u tolikoj mjeri da ne vidi potrebu konkretnog čovjeka.

 Koliko je važno razumjeti da vjera ne ide bez razuma. Vjera nije fanatizam, vjera ili je egzistencijalna i autentična – ili je nema. Nešto treće u vjeri ne postoji. Stoga, sve dok svoju vjeru ne zaživim tako, bez poniznosti i samokritičnosti, ranije spomenuti simptomi nisu čudni – jer tada trebam uvjeravati sebe na način da uvjeravam druge.