‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremio je za Radiopostaju Mir Međugorje fra Siniša Pucić, koji obnaša službu upravitelja župe sv. Nikole Tavelića u Rijeci. U nastavku prenosimo u cijelosti njegovo promišljanje.

Gotovo svakodnevno se kao svećenik susrećem s ljudima koji su na rubu društva, ponajviše sa siromašnima, beskućnicima, usamljenima… Sa svima njima još se i može popričati, odnosno, doći do konkretnih rješenja njihovih problema kako bi im život bio više u skladu s ljudskim dostojanstvom koje im je dobri Bog darovao kada ih je stvarao. Jako me razveseli vijest kada čujem da je pronalaskom zaposlenja ili pronalaskom samostalnog stambenog rješenja barem netko od njih uspio u životu postati ravnopravan ostatku društva, da nije više osoba iz sjene, osoba čije ime i prezime postaje važno a ne da ga se promatra samo kao dio jedne skupine ljudi koja zavrijeđuje da joj se pomogne.

Upravo su psihički bolesnici za mene najveći gubavci naših dana, jer se od svih najteže mogu uklopiti u društvo.

Nažalost, sve je veći broj ljudi oko nas koji zbog raznih okolnosti u životu, nerijetko zbog rana iz djetinjstva koje su im priuštili čak i njihovi roditelji ili prijatelji, zatim zbog doživljenih životnih kataklizama poput gubitka voljene osobe, egzistencije i smisla života ili pak zbog nesnalaženja u novonastalim društvenim promjenama, kako bi narod rekao – jednostavno psihički puknu. Upravo su psihički bolesnici za mene najveći gubavci naših dana, jer se od svih najteže mogu uklopiti u društvo. Ne samo da dobiju odbijenicu kada traže svoje mjesto u raznim radnim kolektivima, udrugama ili među dojučerašnjem društvu, već se s njihovim ugroženim zdravstvenim i općeživotnim stanjem sve teže nose članovi njihove obitelji i prijatelji, pa i sama Crkva.

Upravo se posramim pred Bogom i samim sobom kada u susretu s tim ljudima, osim svijesti da im mogu i trebam dati vrijeme za razgovor, molitvu i sakramentalne potrebe, nemam neko gotovo rješenje gdje takve osobe uputiti u Crkvi. “Ima li neka zajednica mladih gdje moj sin može doći?”, upitala me majka jednog psihički bolesnog mladića, koji je ovih dana izašao s psihijatrijskog liječenja od svega nekoliko dana, zbog pokušaja suicida.

Slegnuo sam s ramenima. Gdje ga poslati, gdje će imati svoje mjesto, moći se otvoriti drugima, razgovarati, a da mu ne kažu kako zbog psihičke bolesti ipak nije pametno da bude u zajednici zdravih ljudi. Dok god u Crkvi ne otvaramo prostorije i osnivamo zajednice koje će primati takve, sve brojnije osobe u našem društvu, dok god nismo Crkva za bolesne, vjerujem da ne ispunjavamo u potpunosti ono poslanje koje nam je Krist povjerio kao Crkvi. Jer On nije došao zbog zdravih, nego zbog bolesnih.