Isto tako ima i mnogo jednostavnih ljudi, koji se ni po čemu ne razlikuju od većine drugih ljudi: niti su osobito lijepi, niti izrazito zdravi, niti se ističu po odjeći, obući, frizuri i ponašanju. Ničim ne privlače pažnju na se – i redovito ljudi prema takvima ne pokazuju nikakav poseban interes. Naprotiv, često ih i podcjenjuju, marginaliziraju, prolaze kraj njih kao da i ne postoje.
Tek nekad kasnije, kad ih izbliže upoznaju, kad saznaju tko su ti ljudi, kad ih slučajno čuju u nekoj posebnoj situaciji, kad u teškim i kritičnim trenucima vide njihove reakcije i njihova djela – tek tada počnu prema njima osjećati i pokazivati poštovanje, koje takvi ljudi zaslužuju svojom dobrotom i svojim nutarnjim duhovnim bogatstvom, kojim se ne razbacuju, nego ga čuvaju u srcu i u duši, ne pokazujući ga rado vanjskom svijetu.
Takve je i Isus Krist poštivao i hvalio, govoreći: „Blago siromasima duhom: njihovo je Kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5, 3).
Kako bismo se trebali ponašati mi, kako ne bismo pogrešno sudili ljude samo na osnovu njihova vanjskog izgleda, nego na osnovu stvarnih vrijednosti, koje oni imaju u sebi?
O tome nam govore današnja misna čitanja.
U prvom čitanju 8. nedjelje kroz godinu mudri Sirah nas poučava: „Nikoga ne hvali prije nego što progovori, jer govor je kušnja ljudi!“ – Dakle, ne hvali ga na osnovu vanjskog izgleda, jer samo njegova riječ pokazuje njegove misli, stavove i nakane. Prema tome, samo na osnovu čovjekovih riječi možeš donekle shvatiti tko je on, a ne na osnovu njegova vanjskog izgleda.
Foto: Pixabay
Evanđelje ide još dalje.
Ono nam daje još jedan drugi, sigurniji kriterij za vrednovanje čovjeka. Isus kaže: „Nema dobra stabla, koje bi rađalo nevaljalim plodom, niti stabla nevaljala, koje bi rađalo dobrim plodom“. Dobar čovjek govori dobro i čini dobro. Zao čovjek govori zlo i čini zlo. Prema tome, ljude možemo ispravno vrednovati jedino na osnovu njihovih dobrih ili zlih djela.
Jer, može se dogoditi da nam netko riječima laže, ali djela ne lažu.
Ustvari, ima ljudi koji čine zlo i djelima, koja izgledaju dobra. Npr. pohvalama, mitom i darovima korumpiraju i varaju ljude. Međutim, onaj tko stalno čini dobra djela, ne može biti zao čovjek. Isto tako svaki čovjek katkada pogriješi, ali tko stalno čini zlo, on ne može biti dobar čovjek. Takvima ne možemo vjerovati, niti takve možemo hvaliti.
Na kraju krajeva, ljudi se mogu popravljati i kvariti, tako da čovjek samo smrću zapečaćuje svoju sudbinu.
Stoga za neke ljude jedino nakon smrti možemo reći da su zaista bili dobri ili zli. Zato nikad ne smijemo suditi svoga bližnjega, osobito ne prerano i na brzinu, prije nego što vidimo kako će stvar završiti. Također nikad ne smijemo suditi svoga bližnjega prije nego što očistimo svoju dušu. Jer, „kako možeš reći bratu svome: ‘Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš?“
Ako se budemo ravnali poukama Svetoga pisma: Isusovim i proročkim, ne trebamo se bojati da ćemo pogriješiti.
Sveti Pavao nam u drugom čitanju veli: „Hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našemu Isusu Kristu! Tako, braćo moja ljubljena, budite postojani, nepokolebljivi, i obilujte svagda u djelu Gospodnjem, znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu.“
Bog nagrađuje svakoga čovjeka – i dobrog i zloga – prema njegovim zaslugama. Dao Bog da svi mi zaslužimo nagradu njegovih svetih! Amen.
Izvor: Svjetlo riječi