Bračni savez, kojim muškarac i žena uspostavljaju međusobnu zajednicu cjelokupnog života, po svojoj je prirodi uređen na dobro supružnika. Ovo je jasno izraženo u Katekizmu Katoličke Crkve:

„Krist Gospodin uzdigao je na dostojanstvo sakramenta ženidbeni savez među krštenima, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru bračnih drugova te k rađanju i odgajanju potomstva.” (KKC, 1601)

Brak, dakle, nije misterij, ali je dobro definiran. I mogao bih nastaviti raspakirati ovu definiciju, istražujući što brak jest, a što nije citirajući crkvene oce, crkvene dokumente, filozofe i teologe, piše Sam Guzman, a prenosi Catholic Exchange.

Ali ovo bi bio govor o braku izvana i bio bi pogrešan. Želim govoriti o braku iznutra. Odnosno, želim govoriti iz srca, ne o tome što je brak, nego što brak znači. Jer brak nije samo svečano definiran članak u katekizmu; nije apstrakcija ili ideja s kojom bi se akademici poigravali. Kao i svi sakramenti, to je proživljena i konkretna stvarnost. I upravo o toj stvarnosti želim govoriti.

Ali onda sam se vjenčao. Tek što sam to učinio, suočio sam se licem u lice s ružnošću svoje vlastite nezrelosti, vlastite sebičnosti, vlastitog ponosa.

Kad sam bio mlađi, i doista nezreliji, na brak sam gledao kao na ispunjenje svojih čežnji. Bio je to odgovor, vjerovao sam, na moju glad za intimnošću, na moju želju za afirmacijom, i da, čak i na moje seksualne porive. Kad bih barem mogao naći ženu, zamišljao sam, bio bih zadovoljan. Na kraju sam pronašao prelijepu ženu koju sam volio i koja je, čudo nad čudima, voljela mene zauzvrat. Brzo smo se zaručili i počeli se pripremati za brak. Nestrpljivo sam pregledavao knjige i članke o braku i slušao bezbroj razgovora o tome kako biti dobar muž.

U svojoj sam naivnosti bio prilično uvjeren da točno znam o čemu se radi u braku i da bih bez sumnje bila divan muž. Brak sam razumio izvana, a ne iznutra.

Ali onda sam se vjenčao. Tek što sam to učinio, suočio sam se licem u lice s ružnoćom svoje vlastite nezrelosti, sebičnosti i vlastitog ponosa. Bilo je neugodno i u najmanju ruku mučno. Nisam li bio bolji od ovoga? Nisam li o braku znao više od većine mladih muževa? Kako mogu tako često povrijediti ženu koju volim? Što nije u redu sa mnom?

Ova pitanja i još više mučili su prve dane našeg braka, jer sam se osjećao kao potpuno neuspješan muž u vrlo kratkom vremenu. Unatoč stvarnoj ljubavi prema svojoj ženi, beskrajno sam birao svoje potrebe i želje umjesto njezinih, i nisam mogao razumjeti zašto.

Život se može pronaći samo ako ga predamo. Isto tako i sa radošću braka – ona se može pronaći samo kroz samozaborav i sebedarje.

Ono što tada nisam shvaćao, a shvaćam i sada, jest da brak nije samoispunjenje. Zasigurno se ne radi o zadovoljavanju seksualnih želja ili o pukoj emocionalnoj afirmaciji. To je škola ljubavi. I kao škola ljubavi, to je dvoboj do smrti s našim neuređenim strastima i požudama. To je svakodnevno umiranje za naše grešno ja. To je iz trenutka u trenutak odabir križnog puta, koji je put žrtve.

Brak, ispravno življen, doista će vam donijeti više radosti nego što možete zamisliti. Ali ne možete pronaći ovu radost tražeći je izravno. To će samo dovesti do razočaranja. “Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga”, kaže nam naš Gospodin, “a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga” (Mt 16,25). Život se može pronaći samo ako ga predamo. Isto tako i sa radošću braka – ona se može pronaći samo kroz samozaborav i samodar.

Supruga i ja smo u braku osam godina, i iako znam da je to gotovo klišej reći, volim je više nego kad smo se vjenčali. Kroz naše godine braka naučio sam mnogo o autentičnoj ljubavi i žrtvi (iako još moram puno naučiti). A ipak sam također shvatio da koliko god dao svojoj ženi, ona mi je dala mnogo više.

Nije dovoljno znati da nas Bog voli u apstraktnom smislu. Njegovu bezuvjetnu ljubav i milosrđe moramo doživjeti na konkretan način, a najčešće to činimo preko drugih ljudi. Moje iskustvo Božje ljubavi najdublje je došlo preko moje žene.

Donio sam mnoge nesigurnosti i sumnje u naš brak. Bojao sam se potpuno se otkriti bilo kome, da ne bih bila prezren i odbačen, a kao rezultat toga, podigao sam mnoge obrane kako bih se zaštitio od emocionalne ranjivosti. Neke od tih obrana bile su bezopasne, dok su me druge dovele da ranim ženu koju sam volio.

Ali unatoč mojoj čestoj gluposti, moje su nesigurnosti počele liječiti jednu po jednu kroz milosrdnu ljubav moje žene. Kroz njezin oprost i bezuvjetno prihvaćanje, dobio sam rijedak i dragocjen dar – dar da budem potpuno voljen kao ja. Moja je obrana počela padati; moje srce počelo se liječiti. Naučio sam značenje istinske intimnosti i radosti koju ona može donijeti. I još to učim.

Brak je sakrament, kanal milosti, način upoznavanja i doživljaja Božje ljubavi. Sveti Pavao nam govori da je to veliko otajstvo koje ilustrira odnos između Krista i Njegove Crkve. Razmišljajući o ovim istinama, vidim da postoji jedna osobina koja određuje taj mistični brak između Gospodina i Njegovog naroda više od bilo kojeg drugog: milosrđe.

Zašto se Vječna Riječ, Očev sjaj, ponizila, poprimila tijelo i sišla u Marijinu utrobu? Da nas spasi od naših grijeha. Zašto je Gospodar svega stvorenog dopustio da ga tuku, rugaju i pribijaju na križ? Da nam oprosti, da nas pomiri, da pokaže svoju nedokučivu ljubav prema nama. “Teško će se umrijeti za pravednika”, kaže sveti Pavao začuđeno bez daha. “Ali . . . dok smo još bili grešnici Krist je umro za nas” (Rim. 5,7-8).

Milosrđe je u srcu našeg otkupljenja. I to je u srcu braka. Davanje i primanje. Biti izliječen time. Čvrsto sam uvjeren da smo najbliže srcu braka kada opraštamo – kada se vidimo točno onakvima kakvi jesmo, grijehe i sve ostalo, a svejedno položimo svoje živote jedno za drugo.

Započeo sam ovaj članak govoreći o žrtvi i samodarovanju. U našem samozadovoljnom dobu, to su prljave riječi. Povezujemo ih s boli, nelagodom, čak i bijedom. Ipak, za onoga tko je iskusio milosrđe, žrtva nije teret. Prirodno teče iz srca. To je najveća radost.

U braku sam zaista mnogo dao svojoj ženi i djeci tijekom godina. Ali ništa što sam učinio ne može se usporediti s onim što su mi dali: uvid u milosrđe i ljubav Gospodina Isusa. Naši brakovi, naše obitelji, moraju postati škole istinske ljubavi i milosrđa. Jer ako volimo jedni druge bezuvjetno, ako milosrdno prihvaćamo jedni druge točno onakvima kakvi jesmo, doživjet ćemo radost neopisivu i vrlo stvaran predokus neba. Štoviše, naši će domovi postati svjetionici koji zrače život i svjetlo svijetu gladnom Božje ljubavi.

Iznad svega, držite svoju ljubav jedni prema drugima neumanjenom, jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha. (1. Pet. 4,8)