Uz blagdan Imena Isusova i uz početak nove godine Gospodnje kada ljudi donose odluke za bolji život, preporučamo promišljanje o odnosu prema psovci i odluci da se ubuduće ne krši druga Božja zapovijed. Mnogi u ekstremnim trenutcima života zazovu Ime Isusovo u pomoć i bivaju uslišani, međutim, mnogi u nevolji ili, što je još gore, kao poštapalicu, naviku, ime Božje spominju uzalud, pa i još gore, psuju. Zato donosimo misli svetaca i poticaj da svoj jezik obuzdamo od psovki i ružnih riječi.
Što je psovka? Sv. Jeronim: “Psovka je strašnija od ikog drugog grijeha. Ona je bezbožni govor ustiju protiv Boga. Svaki drugi grijeh kada se usporedi s psovkom, neusporedivo je manji.” Čujmo i svetog Bernarda Sijenskog: »Čini se da svaki drugi grijeh proizlazi iz ljudske slabosti ili iz neznanja, ali psovka proističe samo iz ljudske zlobe. Psovkom se vrijeđa Bog neizmjerno Biće, zato je zloba i krivnja psovke neizmjerna.«
Sv. Ivan Zlatousti ovako govori: “Želite li da vas mine nesreća, okanite se psovke.! Budite uvjereni: dok psovači ne prestanu psovati, svakim će danom nazadovati vaša polja, svi vaši poslovi i sva vaša nastojanja!” Pitam vas: može li hulitelj Božjeg Imena očekivati da će ga Bog blagosloviti u životu, da će mu pomoći i zaštititi? Naravno da ne može. Naprotiv, njega – prema Bibliji – čeka najteža kazna.
Vrijeme je da otvorimo vrata vlastita srca Gospodinu i zamolimo da nas blagoslovi i izliječi snagom svoga svetoga imena: „Blagoslovljen budi Bog! Blagoslovljeno njegovo sveto ime! Blagoslovljen Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek! Blagoslovljeno ime Isusovo! Blagoslovljeno presveto srce Isusovo! Blagoslovljen Bog u svojim anđelima i u svojim svetima! Amen!“
Ukoliko želite na ovi temu pročitati više preporučamo knjigu “Čovjek protiv Boga” dostupnu i online (poveznica dolje) u kojoj Željko Rudolf Pavličić govori o grijehu psovke, grijehu kojim se čovjek diže izravno protiv Boga – i to na način koji je isključen kod svih ostalih grijeha. To je pravi rat protiv Stvoritelja ljudskog bića, jer su svi ostali grijesi, pa i mnogi teški grijesi, plod ljudske slabosti, neznanja ili teško savladive strasti. “Lucifer, Sotona, prvo je stvorenje, koje je otkazalo poslušnost Stvoritelju i ušlo u rat s Bogom. Čitamo u knjizi Otkrivenja: »I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i Anđeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bijaše im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija, imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta!« [Otkr 12.8] Gospodin Isus govoreći o padu Sotone, kratko kaže: »Promatrao sam Sotonu, gdje spade s neba kao munja!« [Lk, 10,18] Razlog toga pada? Krik sotonin: »Ne ću služiti!« To je bio njegov bojni poklik. Anđeli vjerni Bogu slijede arkanđela Mihaela, čije ime znači na našem jeziku: »Tko je kao Bog?« – Jer je Sotona u oholosti povikao, da ne će služiti Bogu, da će se popeti s prijestoljem iznad zvijezda i biti »kao Bog!« Svršetak toga rata s Bogom smo čuli: »Pao je poput munje s neba« i »nije mu bilo mjesta na Nebu, ni njegovim Anđelima«. Tako je prošao prvi ratnik u borbi sa svojim Bogom. Ipak – uza svu zloću »Zmaja«, »Stare zmije«, »Đavla«, »Sotone« ne možemo naći nijedne psovke, pogrde ili hule, koju bi izrekao Đavao ili njegova paklenska vojska. Zato možemo razumjeti kako se psovka čovjeka, koji nasrće na Boga, naziva grijehom gorim od grijeha pobunjenih Anđela, đavola. Psovač, čovjek, stvorenje Božje nasrće stisnutim šakama i iskrivljena lica u bijesu na svojega Boga, a ne misli o tome kakva će biti njegova sudbina. Ime je Božje dvosjekli mač. S jedne strane ranjava neprijatelja – Đavla, a s druge strane onoga koji uzima to ime u usta na nedostojan način. Ime je Božje strašno Đavlu, a napose ime Isusa Krista, jer je on Đavla nadvladao i iz njegovih pandža istrgnuo ljudski rod. Ako to ime zazivamo u napastima, tada je ono najsnažniji mač samoobrane, ali ako ga izgovaramo bez poštovanja, ili ga pogrđujemo, tada je to mač koji ranjava nas same.
Čujmo svetog Jeronima: »Psovka je strašnija od ikoga drugog grijeha. Ona je bezbožni govor ustiju protiv Boga. Svaki drugi grijeh kada se usporedi s psovkom neuporedivo je manji.« Čujmo i svetog Bernarda Sijenskog: »Čini se da svaki drugi grijeh proizlazi iz ljudske slabosti ili iz neznanja, ali psovka proističe samo iz ljudske zlobe. Psovkom se vrijeđa Bog neizmjerno Biće, zato je zloba i krivnja psovke neizmjerna.« Netko reče da sve molitve, žrtve i dobra djela i Gospe i svih svetaca ne mogu zadovoljiti za samo jednu bogopsovku. Nije to teško shvatiti, jer sva ljudska bića zajedno ne mogu zadovoljiti za povrijeđenu čast Boga, svojeg Stvoritelja. Psovači su gori nego psi i druge životinje. Pas ne laje na svog gospodara, pa iako ga ovaj udari. Psovač vrijeđa svoga Boga i Gospodara bez ikakova razloga, uzvraćajući tako nezahvalno za sva duhovna i materijalna dobra najtežim i najodvratnijim pogrdama! Psovka je pakleni govor, govor zloduha. Jer kao što Duh Sveti govori preko pravednika, tako zloduh govori preko psovača! Ivan apostol u knjizi Otkrivenja bilježi svoje viđenje: »Zmaj i Zvijer, strašna paklena moć, bori se protiv Boga, potomstva ženina, onih koji vrše zapovijedi Božje i čuvaju Isusovo svjedočanstvo. Moć je Zmaja – Sotone strašna… Ljudi se pokloniše Zmaju što je Zvijeri vlast predao, a pokloniše se i Zvijeri… I bila su joj dana usta koja su govorila ohole riječi i psovke… Tada ona otvori svoja usta da izgovara uvrede protiv Boga i psuje njegovo ime, njegovo boravište i nebeske stanovnike!« [Otkr 13,4-7] Egzegeta tumač piše: »Zvijer (kojoj Zmaj – Đavao predaje vlast) očituje svoju narav u riječima i djelima protiv Boga. Zvijer ipak ne može raditi sve, nego samo ono što joj je Bog pripustio. Bog ostaje Gospodar, a ne Zvijer (niti Zmaj).« Usto dodaje: »Dva carstva stoje jedno nasuprot drugome: Zmaj i Zvijer – Bog i Janje (Spasitelj). Oznaka Zmaja i Zvijeri su usta koja govore psovke i uvrede protiv Boga i psuju njegovo ime…« Što drugo može čovjek reći za usta psovača koji vrši istu službu kao i Zmaj i Zvijer. Nije li to isti grijeh isti rat protiv Boga i Janjeta? Sveti pisac veli, da je Bog dao određeno vrijeme neprijatelju da vrijeđa i psuje. Sudbina je Zmaja jasna – mjesto mu je u Paklu.
I čovjeku je dao Bog određeno vrijeme: da živi i slavi Boga, ili da ga psuje i vrijeđa – dok on to dopušta. Tako je i njegova sudbina određena njegovim životnim stavom: Uz Boga ili protiv Boga. A s kim je zaista vidi se po njegovim ustima kojima slavi ili vrijeđa Boga i Janje.
Sveti Pavao u svojim poslanicama uporno poziva na službu Kristu i bijeg od grijeha. On kaže, da se varaju, da će ući u kraljevstvo Božje neki od vjernika. Koji su to: »Bludnici, preljubnici, muškološci, pijanice, srebroljupci, klevetnici i psovači.« Za njih posebno ima opomenu: »da se psovke i proste riječi i ne spominju među njima«. Juda Tadej, koji kratko, ali potresno opominje: »gle dođe Gospodin s desecima tisuća suditi svima i pokarati sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela kojima bezbožno sagriješiše i za sve drzovite riječi koje grješnici izrekoše protiv Boga!« [Juda 10…14] Tko psuje? Već djeca u osnovnoj školi uče što znači psovati. Psuje onaj tko besramnim riječima pogrđuje ime Božje ili druga sveta imena. Da je psovka najteža opačina očito je po prirodi stvari, jer je uvreda nanesena najsvetijem biću – Bogu. No Bog nije ostavio čovjeka u nekom poluznanju ili polusvijesti o težini psovke. Dao je svoju zapovijed, drugu zapovijed, koja se odnosi na štovanje njegova imena, kao i na kazne koje slijede za taj grijeh. »Ne izusti imena Gospodina Boga svojega uzalud!«