„Uzeo me pod svoje okrilje, uveo u duhovni život i pozvao me da ga pratim na duhovnim obnovama. Postali smo tim, iako tada nisam imao pojma koga mi je Bog stavio na put”, tako don Damir Stojić piše o Fr. Franku Kellyju, svećeniku koji mu je promijenio život.
Fr. Kelly je 11. prosinca 2025. prešao u vječni zagrljaj nebeskog Oca, a u nastavku prenosimo don Damirovo oproštajno pismo u kojem s ljubavlju i zahvalnošću opisuje čovjeka koji je trajno oblikovao njegov duhovni put.
ČOVJEK KOJI JE PROMIJENIO MOJ ŽIVOT
+ U spomen Fr. Franku Kellyu (1939.-2025.)
„We’re all just passin’ through…“ (Svi smo mi samo u prolazu)
„How is God calling you today to love?“ (Kako te Bog danas poziva da ljubiš?)
Na svom prepoznatljivom njujorško-bruklinskom naglasku, to su bile dvije rečenice koje sam najčešće slušao od vlč. Franka Kellya — ne samo moga duhovnika, još od moje šesnaeste godine, nego uistinu moga duhovnog oca. Fr. Kelly, kako smo ga svi zvali, prešao je u vječni zagrljaj nebeskog Oca 11. prosinca 2025. g.
Svatko tko je ikada slušao neko moje predavanje ili sudjelovao na duhovnoj obnovi zna ponešto o njemu, jer sam o njemu često govorio — i nastavit ću govoriti — jer mi je promijenio život.
Fr. Kelly rođen je 1939. g. u Brooklynu (New York), u tradicionalnoj irskoj katoličkoj obitelji. Njegov otac bio je policajac, a majka je ostajala kod kuće i brinula se za djecu. Već od rane mladosti Frank je znao da želi biti svećenik.
Jednom mi je osobno govorio o snažnom utjecaju koji je nadbiskup Alojzije Stepinac imao na njegov poziv. Nakon što je komunistički režim osudio nadbiskupa Stepinca na šesnaest godina zatvora, kardinal Francis Spellman, njujorški nadbiskup, neumorno se zalagao za njegovu slobodu.
Među ostalim, posvetio mu je novoizgrađenu srednju školu — Archbishop Stepinac High School u White Plainsu, u New Yorku — što je razbjesnilo jugoslavenske komunističke diplomatske misije u Washingtonu i New Yorku. Spellman je također objavio strip koji je prikazivao herojsko svjedočanstvo nadbiskupa Stepinca.
Kada je mladi Frank Kelly pročitao taj strip, rekao je samome sebi: „Ja želim biti kao on!”
Frank je 1958. g. stupio u salezijance i nastavio studij teologije. Tada su započele njegove teškoće. Nije mogao položiti ispite iz latinskog i grčkog jezika, a i ostale je predmete jedva prolazio. Iako duboko pobožan, akademski nije briljirao.
Na koncu mu je Provincijal rekao da ne može nastaviti formaciju za svećeništvo. Frank je vratio kleričku reverendu i ostao u zajednici kao salezijanski brat, obavljajući skromne poslove vrtlara i portira.
Jednom mi je povjerio da je, moleći Blaženu Djevicu Mariju u tom teškom razdoblju, primio duboki i trajni nutarnji mir te sigurnost da će jednoga dana ipak postati svećenik.
Nakon Drugoga vatikanskog sabora novi mu je Provincijal dao još jednu priliku. Nastavio je studij i naposljetku bio zaređen za svećenika 2. travnja 1971. g.
Fr. Kelly mi je kasnije ispričao iskustvo koje je promijenilo ne samo njegov život, nego i živote bezbroj drugih. Tjedan dana prije njegove mlade mise u rodnoj župi u Brooklynu, župnik je organizirao pučke misije.
Jedan od propovjednika bio je sudionik na poznatom „Duquesne vikendu” — duhovnoj obnovi 1967. g. koja se smatra početkom Katoličke karizmatske obnove. Taj je čovjek molio nad Fr. Kellyjem, a zatim ga potaknuo da i on moli nad drugima, polažući ruke na njih, jednoga po jednoga. Fr. Kelly je bio zbunjen i nesiguran — nikada prije nije vidio nešto slično. Ipak, poslušao je.
Dok je molio, dogodilo se nešto izvanredno. Počeo je primati nutarnje slike, riječi spoznaje i proročke slike. Bilo je silno. Pred njegovim očima otvarala su se srca i duše ljudi — rane, grijesi i Božja prisutnost očitovali su se na način koji nije znao objasniti.
Fr. Kelly je doživio snažno krštenje u Duhu Svetome i primio karizme spoznaje i proroštva, darove koje će kasnije koristiti kako bi dotaknuo i preobrazio nebrojene živote — uključujući i moj vlastiti. Ostalo je, kako se kaže, povijest.
Godine 1986. Fr. Kelly je premješten u Toronto u Kanadu, gdje je služio kao kapelan u Don Bosco Secondary School. Upoznao sam ga prvoga dana svoje srednje škole, 8. rujna 1987. g. Svako je jutro stajao na istom mjestu — na glavnom ulazu škole, pokraj kipova sv. Ivana Bosca i sv. Dominika Savija — pozdravljajući učenike dok smo jurili pokraj njega, nastojeći ne zakasniti na nastavu.
Na svom vedrom bruklinskom naglasku govorio bi:
„Dobro jutro! Svi smo mi samo u prolazu…” ili,
„Kako te Bog danas poziva da ljubiš?”
Tada tome nismo pridavali mnogo pažnje — ali svi smo ga voljeli. Nismo točno znali što radi. Nije predavao nastavu. Hodao je hodnicima, razgovarao s učenicima za vrijeme odmora i ohrabrivao one koje su izbacili s nastave. No događalo se nešto mnogo dublje.
Uvijek je nosio malu bilježnicu i olovku te izdavao propusnice pozivajući učenike da dođu k njemu u ured. Svakome je posvećivao 10 do 15 minuta. Pred njegovim uredom uvijek je bio red. Tamo su se događala čuda.
Fr. Kelly je imao izvanredan dar čitanja srca. Prepoznavao je unutarnje rane, neispovjeđene grijehe i tihu Božju prisutnost u životima mladih.
Kada sam imao 16 g., ispovjedio sam se kod njega — i moj se život zauvijek promijenio. Otkrio mi je moje grijehe, a da ih nisam izgovorio, i razotkrio obećanje koje sam dao Bogu kao osmogodišnjak — da ću postati svećenik. Bio sam zaprepašten.
Uzeo me pod svoje okrilje, uveo u duhovni život i pozvao me da ga pratim na duhovnim obnovama. Postali smo tim, iako tada nisam imao pojma koga mi je Bog stavio na put.
Godine 1989., za vrijeme duhovne obnove u Goshenu u New Yorku, prorokovao mi je da ću se jednoga dana vratiti u Hrvatsku.
Jednom drugom prigodom zamolio je nekoliko nas da napišemo anonimna pisma svećenicima za koje je pripremao duhovne vježbe. Pozvao nas je da, iz perspektive tinejdžera, opišemo kakav bi trebao biti idealan svećenik. Napisao sam svoje pismo i predao mu ga, ne znajući da ga je tiho ostavio po strani i na omotnici napisao: „Dati Damiru kad postane svećenik.”
Nisam imao pojma da sam, u istini, to pismo napisao samome sebi. To pismo postalo je njegov dar meni 2002. g., godine moga svećeničkog ređenja.
Mogao bih nastaviti još dugo. Fr. Kelly je živio ono što je propovijedao. Znao je da je samo u prolazu kroz ovaj život, hodočasnik na putu kući. Vjerujem svim srcem da je stigao na odredište o kojem je tako gorljivo govorio: u nebo.
Tijekom svog zemaljskog hodočašća, svakodnevno je odgovarao na Božji poziv da ljubi, kao vjerni salezijanski svećenik.
Duboko sam zahvalan što se moj put na tom hodočašću susreo s njegovim.