Hercegovački franjevac, autor brojnih knjiga teoloških promišljanja koji živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara, fra Tomislav Pervan osvrnuo se na evanđelje koje slušamo u utorak, 11. siječnja. U nastavku, uz evanđelje dana donosimo promišljanje fra Tomislava Pervana koje je objavljeno u svakodnevnoj rubrici Radija Mir Međugorje pod nazivom “Biblijska poruka dana”.

Mk 1,21-28

U gradu Kafarnaumu Isus u subotu uđe u sinagogu i poče naučavati. Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: “Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!” Isus mu zaprijeti: “Umukni i iziđi iz njega!” Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega. Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: “Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.” I pročulo se odmah o njemu posvuda, po svoj okolici galilejskoj.

Isusova je riječ i riječ i događaj, i djelo, čin. Evanđelist Marko ne kaže uopće ništa o sadržaju Isusove propovijedi u Kafarnaumu, opisuje on samo ishod, učinak, rezultat koji je ta riječ proizvela u ljudima. A to je divljenje, čuđenje, pa čak i zaprepaštenje. Pogođenost u dubini duše.

Slušatelji osjećaju moć njegove riječi i govora, pogođeni su, ali još ne vjeruju. Demonske ga sile prepoznaju kao Sveca Božjega, pokoravaju mu se, poslušni su Isusovoj riječi i osobi, ali njihov je posluh povrat u mrak, u pakao. Posluh vjere je hod prema svjetlu; vjerovati znači imati udjela u istini i svetosti samoga Boga. Đavli znaju, oni su inteligencija, ali ne mogu vjerovati, ne mogu se pokloniti, biti ponizni i poslušni.

Posluh vjere je hod prema svjetlu; vjerovati znači imati udjela u istini i svetosti samoga Boga. Đavli znaju, oni su inteligencija, ali ne mogu vjerovati, ne mogu se pokloniti, biti ponizni i poslušni.

Isus nastupa prvi put u javnosti, odvažno, smiono, samosvjesno. I smjesta se događa da izaziva podjelu unutar slušateljstva, kao da njegova osoba oslobađa u ljudima zapretane energije. Učio ih je drukčije od njihovih pismoznanaca. Po prvi put u židovstvu riječ se Božja ne razvlači u dugim tumačenjima i rabinskim ‘trakavicama’, nego se čovjekova zbiljnost pod novom riječju mijenja.

Ljudi su po prvi put ovdje tako snažno pogođeni, kao da zvone zvona slobode, kao da progovara istinski jezik našega srca i bića, kao da Bog ponovno svakoga pojedinačno oslovljava njegovim imenom, kad nas je stvarao kao pojedince, kao svoju dragocjenost. Ovo je početak! Kao ono na početku Biblije.

Isusova oporba – farizeji i pismoznanci

Naspram Isusu imamo grupu tzv. pismoznanca. Ta se skupina ljudi provlači kroz cijelo Markovo Evanđelje, oni su tako reći izvorni Isusovi neprijatelji. Gdje god u evanđeljima nastupe, ili u društvu s farizejima, ili pak velikim svećenicima i starješinama, pa čak i s herodovcima, uvijek ćemo susresti nepovjerenje, neprijateljstvo i mržnju spram Isusa.

Optužuju ga za druženje s grješnicima, optužuju ga da je u suradnji sa samim Đavlom; oni ga žele na kraju i ušutkati te maknuti s pozornice.

Optužuju ga za druženje s grješnicima, optužuju ga da je u suradnji sa samim Đavlom; oni ga žele na kraju i ušutkati te maknuti s pozornice. Ni protiv koga nije uputio Isus tako žestoke riječi u Novome zavjetu kao protiv toga soja ljudi. Zasjeli su na Mojsijevu stolicu, uzeli su ključeve kraljevstva nebeskoga u svoje ruke, prigrabili ključeve spoznaje, sami ne ulaze ali ne puštaju ni one koji bi htjeli unići. U Isusovim očima i poimanju oni su najveći krivotvoritelji Božje riječi.

Isusov nastup – riječi i djela

Isus je jasno proglasio svoje poslanje, misiju, dao svoj uvodni manifest kojim se legitimira pred svijetom. Uloga mu je jasno definirana. Kraljevstvo je Božje nastupilo, vrijeme kritičnih odluka došlo je do točke ključanja, oklijevanja nema. Bog toga kraljevstva je milosrdni i samilosni Bog, koji želi privući k sebi ljudsku djecu, na način kakav bijaše neviđen u dotadanjoj povijesti svijeta.

Isus je cijelim bićem uronjen u zbiljnost svog Oca koga oslovljava djetinjim “Abba” – “Tatice”, a svoje riječi i nauk prožima ljubavlju i praštanjem grijeha. Stoga, nakon kritika upućenih mu sa strane moćnika i tobože odgovornih za sudbinu naroda, traži bolesne, siromašne, nemoćne, rubne, otuđene, mučene zlim silama, da bi ih učinio dionicima svoje poruke i kraljevstva Božjeg.

Čudesa nisu samo zbog čudesa, već su ona uvijek očitovanje moći i snage.

Nikad se nije Isus zadovoljavao pukim poučavanjem navješćujući samo riječima ljubav i smilovanje. U njega imamo savršenu podudarnost riječi i djela. U njega djela slijede njegove riječi i nauk. Tako i ovdje, za prvoga nastupa u sinagogi. Glasnik Božje ljubavi i smilovanja postaje liječnik bolesti i nemoći. Sila ga je tjerala da liječi, da odnosi s ljudi terete i posljedice grijeha. Revnost za Božje djelo uz istodobnu sućut za ljude u bijedi bolesti i uzetosti izaziva ga. Djeluje neobično, protiv svih uhodanih normi i propisa. Isus nije nikakav humanitarac koji obilazi i pomaže. On čupa korijenje zla i bolesti. Čudesa nisu samo zbog čudesa, već su ona uvijek očitovanje moći i snage. Ona su u grčkom izvorniku energeia i dynameis, dakle nešto poput sile koja djeluje u Isusu, a ta je sila Božja – Duh Sveti.

Izgon nečiste sile –  biti u Isusovoj školi

Ljudi se u čudu pitaju, što to znači, što će to reći – izgon nečiste sile iz čovjeka. Na zaslonu je razvidno kako započinje novo doba, novo vrijeme. Čovjek je Božje stvorenje i pripada samo Bogu, demonske sile nemaju više vlasti ni moći nad njim. Isusovim dolaskom njima dolazi kraj. One nemaju više ovlasti nad ljudima. Odsada vrijedi jasan izbor i odluka između Boga ili druge sile. Makar nigdje u svome evanđelju Marko ne navodi pojam Crkva, ipak se ona podrazumijeva posvuda. Isus je došao i okuplja učenike oko sebe, stvara novu jezgru, novi Izrael, one koji ga slijede i za njim idu ustopice.

Čovjek je Božje stvorenje i pripada samo Bogu, demonske sile nemaju više vlasti ni moći nad njim.

U povijesti prvih učenika razvidno je što znači biti u Isusovoj školi. Koga Isus pogleda i zavoli, koga on pozove u svoje društvo i zajedništvo sa sobom, tko je spreman za službu Evanđelja, taj proživljava u svome životu cjelokupni Isusov život, u svim njegovim odlučnim fazama. Ni od čega nije pošteđen. Izgrizat će njega sumnje i krivnja, nemoć i padovi, ali je siguran u jedno: Isus ga neće pustiti da (pro)padne. Tako se rađa zajednica onih koji Isusa slijede, u svemu.

Svaka obnova čovjeka i svijeta započinje vlastitim obraćenjem.

Svaka obnova čovjeka i svijeta započinje vlastitim obraćenjem. Bez obraćenja nema ničega novoga, imamo zapravo samo ples oko zlatnog teleta što su ga upriličili Izraelci, a ne Deset Božjih zapovijedi koje jasno stavljaju svakome od nas životne smjernice. Danas pak čovjek žrtvuje na oltaru suvremenosti, vlastitomu standardu, vozilu ili komodu sve što bijaše nekoć sveto i čestito te što bijaše uporište bezbrojnim naraštajima u njihovu traganju za boljim životom i boljim danas i sutra.

KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE – O ĐAVLU

A Katekizam Katoličke Crkve veli: „Iza neposlušnoga izbora naših praroditelja nalazi se zavodnički glas koji se protivi Bogu, a koji ih iz zavisti strovaljuje u smrt. Pismo i crkvena Predaja vide u tome biću palog anđela, zvanog Sotona ili đavao… Pismo govori o grijehu tih anđela. Taj se ‘pad’ sastoji u slobodnom izboru tih stvorenih duhova koji su iz dna bića i neopozivo otklonili Boga i njegovo kraljevstvo. Odraz te pobune nalazimo u zavodnikovim riječima praroditeljima: ‘Bit ćete kao Bog’ (Post 3,5)… Ono što čini da grijeh anđela ne može biti oprošten jest neopoziv značaj anđeoskog izbora, a ne manjak beskonačnoga Božjeg milosrđa… Pismo potvrđuje zlokobni utjecaj onoga koga Isus naziva ‘čovjekoubojicom od početka’ (Iv 8,44), koji je i Isusa pokušao odvratiti od poslanja koje je dobio od Oca. ‘Zato se pojavio Sin Božji da razori djela đavolska’ (1 Iv 3,8).

Po posljedicama najteže od tih djela jest bilo lažljivo zavođenje koje je navelo čovjeka da ne sluša Boga. Ipak Sotonina moć nije beskonačna. On je samo stvorenje, moćno zato što je čisti duh, ali ipak samo stvorenje: on ne može spriječiti izgradnju Kraljevstva Božjega. Iako Sotona u svijetu djeluje mržnjom protiv Boga i njegova Kraljevstva u Isusu Kristu i premda njegovo djelovanje, za svakoga čovjeka i za društvo, prouzrokuje teške štete… božanska providnost dopušta to djelovanje, snažno i blago upravljajući ljudskom i svjetskom poviješću“ (br. 391-395).

REVOLUCIJA LJUBAVI

Subota je, Kafarnaum, sinagoga. Neradni dan. Dan Bogu posvećen, dan posvećeni molitvi i čitanju Pisma. Isus – koji se već nastanio u Kafarnaumu – prema običaju odraslih Židova, ide u sinagogu i poučava, izlaže nauk. Naviknuo je on u rodnoj kući u Nazaretu opsluživati Zakon, ići u Jeruzalemu s roditeljima prema propisima Zakona. Živi u vjeri svoga vremena, u predaji svojih otaca. Kao takav ima pravo uzeti riječ kao i svi odrasli muškarci. Nakon izlaganja svi bijahu zaneseni, pogođeni njegovim izlaganjem Pisma, njegovim naukom.

Nikakvo iznenađenje što je uzeo riječ i počeo tumačiti. Ne, jer svaki je odrasli Židov imao mogućnost reći nešto. Pročitati i tumačiti. Svi su bili pismeni jer od pete godine svaki je Židov u Isusovo vrijeme morao u školu sve do puberteta, trinaeste godine. Učiti naizust, ponavljati svete tekstove.

Svijet u sinagogi bijaše pogođen njegovim naukom. Učio ih je kao netko tko ima vlast, tko ima moć! Ima božansku punomoć, učio ih je kao netko posve novi, a ne kao njihovi pismoznanci.

Ne poziva se Isus ni na čiju punomoć ili ovlast, ne poziva se ne biblijske stručnjake svoga vremena, nego na svoj osobni autoritet. On ima Očevu puno-moć. Ta puno-moć biva očitom kad se zajednica uznemiri, a i čovjek koji je imao nečistu silu u sebi. Ta upućuje Isusu provokativno pitanje: Došao si uništiti nas, je li?  I ne očekujući odgovor ta ista sila domeće: Da, znam te, tko si: Svetac Božji.

Ne stavlja slučajno Marko upravo tu zgodu s opsjednutim čovjekom na početak Isusova djelovanja. I nije slučajno prizorište sinagoga, subota. Na svetom mjestu u sveti dan Isus liječi čovjeka od nečiste sile. Ona je izazvana Isusovim riječima.

I sad Isus očituje svoju moć, svoju silu. Zapovijeda da umukne, da ušuti – i da iz čovjeka iziđe. Da pusti jadnika na miru. Čini to sila nečista uz paklenu dreku i viku. Nazočni su u smrtnom strahu, i zaprepašteni pitaju se: Što li mu ga je ovo?  Ovdje se naviješta posve novi nauk, neki je novi autoritet iza svega ovoga. Pa čak mu se i nečiste sile pokoravaju.

Da, doista, tu se naviješta novi nauk. Tu se proglašava novi prevrat, revolucija u svijetu. Revolucija ljubavi. Čini se jasni odmak od postojećega. Nešto je novo sazrelo u svijetu, što prodire dublje, što jasnije odvaja od staroga. To novo u Isusu ne boji se sukoba, ne nastupa on u rukavicama, drhtavo, nego odlučno. Izaziva suprotne sile, dolazi do trenja i varničenja, na sve strane iskri, staro se opire, doskora će se pojaviti konflikti, otpori, sukobi. Isus je navjestitelj ljubavi i novoga doba. Isus se upušta u borbu za Zlom i Zlim, on ga svjesno izaziva i snagom punomoći pobjeđuje. Istodobno pak ne osuđuje čovjeka koji bijaše opsjednut nego ga prihvaća za ruku, suosjeća s njime, pomaže mu.

Isusovim nastupom otvara se nova perspektiva, nove životne mogućnosti, pogled u oslobođenu budućnost koje još nema, ali joj Isus utire put. Isus unosi svjesno nemir u svoj svijet, u stanje koje su ljudi stvorili svojim kompromisima. Nastupa Isus kao terapeut, kao liječnik, kao učitelj. Ne kao pismoznanci ili njihovi učitelji. Ta već se u Knjizi Izlaska očitovao Gospodin kao Gospodin i kao Liječnik (Izl 15,26). Isus je tomu svjedok. Do dana današnjega to ostaje izazovom. Isus ne govori, nego čini. Ne priča o Bogu, nego očituje Boga na djelu. Djeluje iz osobnoga iskustva, oslobađa ljude i svijet, podiže čovjeka, daje novu budućnost. Revolucija ljubavi.