Mladi student pošao je u šetnju sa svojim profesorom. Dok su tako šetali i razgovarali, ugledaše pored puta par starih cipela koje su, po svemu sudeći, pripadale siromašnom seljaku koji je u blizini radio u polju i koji je privodio kraju svoj posao.
Student reče profesoru: “Hajdemo se našaliti sa seljakom: sakrit ćemo mu cipele, a zatim se skloniti iza grmlja i promatrati njegove reakcije kada ih bude tražio.”
Profesor mu odgovori: “Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš si priuštiti veće zadovoljstvo od ovog siromaha. Stavi zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti i promatrati njegovu reakciju.”
Student tako učini i obojica se skloniše iza nekog grma. Siromašni seljak je završio svoj posao i ubrzo došao do mjesta gdje je ostavio kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i otkrio da mu je nešto u cipeli. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić. Sav u čudu, pogleda u novčić, osvrne se oko sebe te počne promatrati novčić. Ponovno se osvrnuo na sve strane, ali nije vidio nikoga. Stavio je novčić u svoj džep te nastavio oblačiti drugu cipelu. Ali njegovo iznenađenje bilo je još veće kada je i u njoj pronašao novčić.
Odjednom su ga počeli obuzimati osjećaji. Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez kruha a sada će, zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, biti spašeni. Potom se zaputio svome domu.
Student je ostao duboko ganut, sa suzama u očima. Profesor ga upita: “Bi li bio sretniji da si se našalio sa ovim seljakom, nego što si sada?” Mladić mu odgovori: “Naučili ste me lekciju koju nikada neću zaboraviti. Sada stvarno razumijem ove riječi koje prije nisam razumio: ‘Više je blagoslovljen onaj koji daje, nego onaj koji prima.'”