Prema Katekizmu Katoličke Crkve (br. 1867) postoje U nebo vapijući grijesi koje Bog posebno osuđuje. To su: Krv Abelova, Jauk potlačenoga naroda u Egiptu, Jauk stranca, udovice i sirote, Nepravda prema zaposlenom radniku i Sodomski grijeh. Ti grijesi vape, zovu i prizivaju Božju intervenciju i nikako ne mogu bili laki, piše fra Velimir Valjan.

Krv Abelova je svako hotimično ubojstvo, svaka nedužno prolivena krv u bezumlju, ratovima, abortusima. Jauk potlačenoga naroda u Egiptu je jauk svakoga potlačenog i prognanog naroda sa svojih ognjišta. Jauk stranca, udovice i sirote je grijeh bezosjećajnosti, nemilosrdnosti. Nepravda prema zaposlenom radniku je uskraćivanje i zakidanje na zasluženoj plaći, grijeh gramzivosti i pohlepe. Sodomski grijeh je grijeh protuprirodne seksualnosti, seksualna perverzija u koju spadaju homoseksualnost, pedofilija i općenje sa životinjama. O tom grijehu govorimo opširnije u nastavku.

Sodoma i Gomora u Svetom pismu

U Knjizi Postanka piše kada se Lot odvojio od svoga strica Abrahama, „izabere za se svu Jordansku dolinu i ode na istok … razapeo je svoje šatore do Sodome… A žitelji Sodome bijahu veoma opaki, sami grešnici protiv Jahve” (Post 13,11-13).

Arheološka istraživanja ukazuju da je Sodoma bila na prostoru Mrtvoga mora koje se proteže duž izraelsko-jordanske granice. Židovski povjesničar iz 1. stoljeća, Josip Flavije, zapisao je da je to područje prije uništenja bilo lijepo i da su gradovi toga područja bili bogati. On opisuje i što se tu dogodilo: „Ovo područje izgleda tako tužno, nakon što je spaljeno, da nikoga ne zanima da ovdje dođe… To je posljedica bezbožnosti njihovih stanovnika, koje je bilo uništeno vatrom; danas još uvijek vidimo ostatke ovog božanskog ognja” (J. Flavije, AD 37. – 100., Židovski ratovi, knjiga 4, poglavlje 8).

Sodoma i Gomora postali su pojam i sinonim za nemoral svake vrste. Biblijska Knjiga Postanka izvješćuje nas da su oba grada, prije otprilike 4000 godina, zbog nemorala, potpuno uništeni na zagonetan način: „Jahve zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem i uništi one gradove i svu onu ravnicu, sve žitelje gradske i sve raslinstvo na zemlji.” (Post 19,24-25).

Pitanje koje se uvijek nameće kada čitamo izvješće o uništenju Sodome i Gomore je sljedeće: može li se vjerovati da se ondje dogodilo nešto zaista nadnaravno ili je riječ o nekom prirodnom fenomenu koji su stari narodi pripisali Božjem sudu? Pojedini istraživači su ovaj događaj pokušali protumačiti prirodnom kataklizmom: vulkanom, potresom, padom meteorita.

Međutim, sve govori u prilog nadnaravnoga uništenja oba grada, kako nas izvješćuje Biblija. Isus kraj povijesti uspoređuje s uništenjem Sodome i Gomore: „I bit će slično kao što je bilo u Lotove dane: oni su jeli i pili, kupovali i prodavali, sadili i gradili. Ali u dan kad Lot iziđe iz Sodome, Bog spusti oganj i sumpor s neba, te ih sve uništi. Isto će se tako dogoditi u onaj Dan u koji se pojavi Sin Čovječji” (Lk 17,28-30).

Sodoma i Gomora spominju se u Svetom pismu više od pedeset puta (43 puta u Starom zavjetu i 9 puta u Novom zavjetu), ali uvijek u negativnom kontekstu. Evo samo nekoliko navoda:

• Jahve veli: „Velika je vika na Sodomu i Gomoru da je njihov grijeh pretežak. Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli tužba što je do mene stigla…” (Post 18,20-21).
• Abraham se primače bliže Jahvi i reče: „Hoćeš li iskorijeniti i nevinoga s krivim?… Ako nađem u gradu Sodomi deset nevinih”, odvrati Jahve, „zbog njih ću poštedjeti cijelo mjesto” (Post 18,23;32).
• „Dva anđela stignu navečer u Sodomu … oni se uvratiše k Lotu i uđoše u njegovu kuću … Još ne bijahu legli na počinak, kad građani Sodome, … opkole kuću. Zovnu Lota pa mu reknu: ‘Gdje su ljudi što su noćas došli k tebi? Izvedi nam ih da ih se namilujemo?’ … ‘Braćo moja’, reče Lot, ‘molim vas, ne činite toga zla!’ … Onda ona dvojica upitaju Lota: ‘Koga još ovdje imaš: sinove i kćeri, sve koje imaš u gradu iz mjesta izvedi! Jer mi ćemo zatrti ovo mjesto: vika je na njih pred Jahvom postala tolika te nas Jahve posla da ga uništimo.’” (Post 19,1;3;4-6;7;12-14).

Grijeh Sodome i Gomore

Iz navedenih tekstova Svetoga pisma vidi se da su Sodoma i Gomora, kao i kasniji Babilon, bili matrica na kojoj se opisivao ljudski nemoral i seksualna izopačenost svake vrste, tako da i danas imamo pojam sodomski grijeh kojim se označava svaka vrsta protunaravne seksualnosti. Lot je upozoravao stanovnike Sodome da se okane tih nastranosti, ali ga nisu poslušali. Po nalogu anđela htio je spasiti i svoje zetove, ali kad im je rekao da će Bog uništiti grad, proglasili su ga ludim.

U čemu je bila opačina stanovnika Sodome i Gomore da ih je snašla takva katastrofa? Umislili su sebi da su gospodari života i smrti, da su oni bogovi koji mogu činiti što hoće. Jasno je to iz konteksta Isusova govora kojim osuđuje svoje suvremenike: „A ti, Kafarnaume, zar ćeš se dignuti do neba? Sići ćeš do pakla! Jer, da su se u Sodomi bila dogodila čudesa što su se u tebi dogodila, ostala bi do dana današnjega. Ali će, kažem vam, zemlji sodomskoj biti lakše na sudnji dan nego tebi.” (Mt 11,23-24).

Sodomci su na ljude gledali kao na objekte uživanja. Vrhunac izopačenosti pokazali su u namjeri da seksualno iskoriste i dva Lotova gosta, zapravo dva anđela, koji su došli da izbave Lota i zatru grad. Govorili su Lotu: „Daj nam ih da ih se namilujemo.” Lot i njegova obitelj bili su pravedni pred Bogom i Abraham je isprosio da makar njih poštedi. Grad nije uništen dok ga Lot sa svojom obitelji nije napustio.

Današnja situacija

Ako promotrimo situaciju u kojoj danas živimo, naći ćemo iste ili vrlo slične elemente „sodomske kulture”, kulture smrti.

Današnji čovjek se sve više osjeća gospodarom života i smrti. Postoje brojni primjeri za tu tvrdnju. Hitler, Staljin i mnogi drugi „gospodari života” uništili su, bez ikakvih skrupula, milijune nevinih ljudi. U mnogim državama dopušten je pobačaj u kojem se ubije nebrojeno mnoštvo nevinih života. U parlamentima se donose zakoni o dopuštenosti eutanazije, to jest usmrćenja iz samilosti i planiranoga i tobože humanoga uklanjanja iz društva starijih, nemoćnih i nesposobnih za rad. U najnovije vrijeme europski političari se svim silama trude da iz Ustava i zakonodavstva Ujedinjene Europe izbace Boga i kršćanska načela. Nažalost, u tome i uspijevaju. Žalosno je što su prema tom „poduhvatu” hladni i ravnodušni kršćanski intelektualci, biskupi i sami vjernici.

Dakle, kad u životu zanemare Boga ili ga potpuno napuste i odbace, mnogi današnji vlastodršci počinju sebe, umjesto Njega, proglašavati gospodarom života i smrti.

Pogledajmo samo radnike i uskraćivanje njihove zaslužene plaće!

Činjenica je da u povijesti ljudskih prava ona nisu nikada bila naglašena kao danas, a ipak ih pojedinac nema i ne uživa. Pogledajmo samo radnike i uskraćivanje njihove zaslužene plaće! Sjećamo se koliko je u Hrvatskoj vike i prašine podigao zakon o zabrani i ograničenju rada nedjeljom. Konačno, taj zakon je pod pritiskom medija ukinut ili je doveden u pitanje.

Nikakvo čudo nije da se u takvim okolnostima izopačilo i vrednovanje ljudske tjelesnosti i općenito pogled na ljudsku seksualnost, kao u Sodomi i Gomori. Današnje zakonsko izjednačavanje heteroseksualnih i homoseksualnih brakova samo je potvrda kontinuiteta sodomskoga grijeha. Pozivajući se na svoja osobna prava, pripadnici homoseksualnih udruga paradiraju trgovima i ulicama današnjih gradova s uperenom oštricom prema Crkvi koja brani integralnu antropologiju, dakle cjelovit pogled na čovjeka, biblijski i kršćanski moral. A gle čuda: kada napadaju Katoličku Crkvu zbog njezina negativnoga stava prema seksualnim nastranostima, ti isti homoseksualci šute i ne ustaju u obranu svojih istomišljenika ako se pojave u nekim crkvenim ustanovama.

Sodomijska seksualna izopačenost ruši ljudsko dostojanstvo, uništava korijenje čovjeka i razara njegovu osobnost. Njoj na ruku ide i novi školski odgojni sustav protiv kojega su biskupi podigli svoj glas, no čini se bezuspješno. Nemaju podršku političara koji su najčešće i sami pijuni u rukama međunarodnih kreatora novoga svjetskog i novog moralnog poretka.

Bogu hvala da i danas ima ljudi poput Lota i njegove obitelji koji su pravedni pred Bogom.

Bogu hvala da i danas ima ljudi poput Lota i njegove obitelji koji su pravedni pred Bogom. Nažalost, ima ih puno sličnih Lotovim zetovima, koji se smiju raskrinkavanju sodomskoga grijeha i onome što govori Crkva. Oni sav govor Crkve tumače kao priče kojima se želi zaplašiti ljude nečim što ne postoji pa sve unaprijed odbijaju ili ne žele uopće o tom išta slušati.

Car Istočnoga Rimskog Carstva Justinijan I. Veliki (car od 527.), između ostaloga, poznat je i po opsežnoj kodifikaciji Rimskoga prava. U svojoj Uredbi stanovnicima Carigrada o pretjerivanjima protiv prirode govori sljedeće: „Umjesto toga, svi se želimo suzdržati od loših želja i djela. Međutim, iznad svega bi to trebali činiti oni koji su toliko izopačeni da čine nezakonita djela koja su Bogu gnusna i koja s pravom mrzi. Pod tim mislimo na one ljude koji čine odvratne stvari s ljudima. Jer iz Svetoga pisma znamo kako je Bog kaznio stanovnike Sodome zbog njihova seksualnoga razvrata, tako da je područje oko grada i danas spaljeno.”

Oni sav govor Crkve tumače kao priče kojima se želi zaplašiti ljude nečim što ne postoji pa sve unaprijed odbijaju ili ne žele uopće o tom išta slušati.

Justinijanova Uredba stanovnicima Carigrada o sodomskom grijehu, pa i njegovu kažnjavanju, ušla je vrlo rano u mnoga europska zakonodavstva. U njima je ostala sve do 20. stoljeća kada se, nažalost, malo po malo, počela uklanjati i potpuno izbacivati iz njih.

Apostol Petar nas podsjeća da i u događaju uništenja Sodome i Gomore ima nešto iz čega kršćanin, svjestan situacije oko sebe, može crpsti utjehu: „Ako je osudio na propast gradove Sodomu i Gomoru, pretvorio ih u pepeo i postavio ih za primjer budućim bezbožnicima; ako je izbavio pravednoga, koji je teško patio od raspuštenoga življenja tih zločinaca – njegovu je, naime, pravednu dušu iz dana u dan strašno mučilo promatranje i slušanje grešnih djela onih među kojima je ovaj pravednik živio – to znači da Gospodin može izbaviti prave štovatelje iz kušnje, a bezbožnike sačuvati za dan Suda da ih kazni.” (2 Pt 2,6-9).