Mladi liječnik i isusovac Carlos Gómez-Vírseda jedan je od promotora zvanja za Družbu Isusovu. Kako je od rukometne momčadi i sretne zaljubljenosti završio u još sretnijoj vezi s isusovcima, možete pročitati u njegovom svjedočanstvu, piše SKAC Palma.

Možete li se predstaviti?

Ime mi je Carlos, španjolski sam isusovac i imam 37 godina. Moja trenutna služba je promocija zvanja u Španjolskoj. To znači da pomažem osobama da pronađu svoj poziv, putujem po Španjolskoj, razgovaram s onima koji traže razgovor, pripremam materijale i pomažem osobama da si postave pitanja koja će im pomoći u razlučivanju poziva. Vodim i web stranicu i društvene mreže, slažem sve vrste videa koji pomažu u propitkivanju: „Što Bog želi od mene? Koji je Njegov san za mene?“

Kako ste doživjeli poziv?

Pridružio sam se isusovcima kada sam imao 21 godinu. Započelo kada sam imao 19 godina. Bio sam uspješan student s vrlo dobrim ocjenama, kapetan rukometne momčadi i u vezi s lijepom djevojkom. Sve se činilo vrlo dobro u mom životu. Ali iznenada me djevojka ostavila i tada sam bio vrlo tužan i nesiguran. Potpuno sam Izgubio svoje samopouzdanje. To me potaknulo na razmišljanje o tome kako je moj život pun uspona i padova, te kako ovisi o tome što se događa u okruženju. Osim toga, to mi je bio poticaj da započnem razmišljati o nečemu konkretnom, što se neće mijenjati od časa do časa.

Što vam je pomoglo u tim razmišljanjima i razmatranjima koja su slijedila?

Tada me počeo duhovno pratiti jedan isusovac, u tako sam počeo učiti tko su to isusovci. U tim teškim trenucima, nakon što me ostavila djevojka, spoznao sam da je normalno za jednog devetnaestogodisnjaka da se tako osjeća. To me potaknulo da počnem volontirati u bolnici s djecom na onkološkom odjelu nudeći im duhovne vježbe i duhovnu obnovu te sam ih vodio na izlete. U bolnici sam volontirao 3 godine i istovremeno studirao medicinu. U te 3 godine sam iskusio sam život i ljubav. Počeo sam se pitati: „Kako se osjećam? Što me čini sretnim?“. Odabrao sam i slijedio sam put koji me čini sretnijim.