Jesmo li na svijetu samo da bismo životarili, da bismo davali svoj minimum? Možemo li si dopustiti biti kao sol koja je obljutavila i koja se mora baciti?
Korisnici društvenih mreža rado posjete profil karmelićanina br. Jakova Milića koji ih svojim razmišljanjima potiče na kršćanski rast. Brat Jakov od Križa inače je liječnik, a ove jeseni zaređen je za đakona. Na društvenim mrežama promišljao je o duhovnom životu. Njegovo promišljanje prenosimo u cijelosti.
Kako sam i prije govorio, duhovni život je uvijek međuigra nas i Boga, da bismo mogli svijetliti i izgarati na Božji način, Gospodin nas mora pročistiti od nas samih, od svog nataloženog smeća koje smo godinama nakupljali. Mora nas osloboditi od sebičnosti, navezanosti na materijalno, na nezdrave međuljudske odnose, na grčevito držanje na naše rane i boli, na grešne sklonosti, na sve ono što nije od Boga. To čišćenje koje Bog čini u nama događa se paralelno s našim trudom i radom.
Tek kad drvo potamni na taj način, ono može stabilno gorjeti i širiti Božji plamen svemu oko sebe.
Ivan od Križa dušu uspoređuje s drvom kojega Gospodin spaljuje da bi mogao početi sjati tom Božjom vatrom i da bi mogao frcati tim žarom ljubavi za svijet oko sebe. Da bi drvo moglo gorjeti, sv. Ivan uočava da prvo mora potamniti, mora iz njega nestati sva voda. Ovo isparavanje svetac povezuje s tamnom noći, stanjem suhoće i malodušnosti u koje Bog uvodi dušu da bi ju pročistio. Tek kad drvo potamni na taj način, ono može stabilno gorjeti i širiti Božji plamen svemu oko sebe. Koliko će taj proces zatamnjivanja trajati, koliko će taj proces sagorijevanja biti bolan, ovisi o dvije stvari, kaže sv. Ivan od Križa, ovisi o tome koliko smeća imamo za spaliti i o tome na koju nas razinu svetosti Bog želi dovesti.
Jesmo li na svijetu samo da bismo životarili, da bismo davali svoj minimum?
Ali bez obzira na to koliko sjajno trebamo gorjeti, koliko žarko trebamo sjati, Isus nam jasno u evanđelju govori da moramo sjati, da moramo gorjeti. Prema mjeri dara koji nam je dan, jer što nam je više dano, više će se od nas tražiti, što nam je više dano, sjajnije moramo sjati. U suprotnom, zašto smo ovdje? Jesmo li na svijetu samo da bismo životarili, da bismo davali svoj minimum? Možemo li si dopustiti biti kao sol koja je obljutavila i koja se mora baciti? Stvoreni smo za svetost!