Nemalo ljudi koje sam poznavala oprostilo se ove godine, piše Tina Martinac Selan za Aleteiu. Pokopali smo moju baku u proljeće. Ubrzo nakon toga dobra prijateljica izgubila je majku. Ovog mjeseca preminulo je moje kumče, 10-godišnja djevojčica, kći mog prijatelja. Prije nekoliko dana oprostio se i moj svekar. Mnogo podsjetnika na to kako su kratki i krhki životi. I puno prilika za razmišljanje o tome pripremam li se dobro za trenutak kada će me Bog pozvati k sebi.

Razmišljamo li ozbiljno o smrti?

Razmišljamo li uopće o trenutku kada će naše zemaljsko tijelo izdahnuti svoj posljednji dah i kada ćemo se konačno naći pred vratima vječnosti? Kakav stav imamo prema umirućima i umiranju? Čini se da je naše društvo ove teme potisnulo negdje daleko. Ako se oslanjamo samo na ovaj trenutak, samo na ono što je opipljivo, ako se kladimo na vječnu mladost, trajno zdravlje i gradimo samo na zemaljskim temeljima smrt susjeda može nas pogoditi poput munje iz vedra neba. Kršćani se, međutim, mole u svakoj Zdravo Marijo: “moli za nas grešnike sada i u času smrti naše“. Čas smrti nije samo mogućnost ili opcija, smrtni čas je činjenica. Što više razmišljamo o tome i pripremamo se za taj trenutak lijepim životom to će nam biti lakše kad se dogodi.

Vidjeti spokoj na licu pokojnika svjedoči da je njegova duša već otišla Bogu

Moj je svekar umro u svom domu tako da sam imala priliku vidjeti njegovo mrtvo tijelo ubrzo nakon njegove smrti. Nekad je bilo uobičajeno umrijeti u svom domu gdje bi se okupila rodbina i nekoliko dana molilo pokraj pokojnika. Danas se češće umire u bolnicama pa imamo manje kontakata i ideja o tome kako izgleda smrt. Ali jednom kada to doživite više se ne bojite smrti. Mogu reći da sam s velikom dozom vjere prihvatila i gledala mrtvo tijelo svoga svekra. Bilo je sićušno i mirno. Na licu mu je bio spokojan izraz nekoga tko je tako lijepo umro u svom krevetu. Istodobno, bilo mi je savršeno jasno da je to tijelo samo tijelo, a čovjek koji mu je pripadao više nije bio u tom tijelu. Otišao je tamo kamo se nadao cijelog svog života. Uvjerena sam da mu je svakodnevno primanje euharistije tijekom života otvorilo vrata Nebeskom Ocu.

Kako s djecom razgovarati o umiranju? Život i smrt Carla Acutisa kao primjer

Djeca ponekad imaju priliku bliže doživjeti kad netko od njihove rodbine ili prijatelja ode. Nedavno proglašen blaženim, tinejdžer Carlo Acutis može razgovarati s našom djecom i mladima na vrlo poseban način. On je toliko blizak djeci upravo zato što je, iako mlad, obolio, patio i umro u cvijetu mladosti. Dječak koji je svoj život posvetio promoviranju i objavljivanju euharistijskih čuda na internetu strastveno je živio za Boga, srce mu je gorjelo za Bogom i bližnjima. “Naš cilj mora biti beskonačnost, a ne konačnost”, rekao je.

Neka ovogodišnji blagdani budu prilika za razmišljanje o tome kako se sam(a) pripremam za beskonačnost i ujedno se odlučujem za lijep, čist i pun život koji najbolje može utrti put k vječnosti.