Uskrsnuće ostaje trajni misterij čak i za apostole. Iako od samog početka upućeni u sve što se ima dogoditi s Isusom, još uvijek to teško prihvaćaju. Isus od njih traži da nešto pojede jer ne vjeruju njegovim riječima kako on nije duh. Svojski se trudi da im objasni razliku između fantazije, iluzije, prikaze, duha i samog sebe. Isusu je važno uspostaviti odnos između uskrsnuća i svih drugih iskustava koje bi čovjek mogao imati. Uzimajući hranu pred očima apostola, Isus crta jasnu granicu između parapsiholoških fenomena, kliničkih smrti, neobjašnjivih duhovnih pojava na jednoj strani i uskrsnuća na drugoj. Snažno se trudi podcrtati učenicima razliku između uskrsnuća i svih drugih mogućih iskustava.

Prema Isusovu potezu u evanđelju (upozorava ih da nije duh, jede pred njima) uskrsnuće je događaj par excellence. Neponovljiv. Neobjašnjiv. Sva moguća i zamišljena duhovna i intelektualna preobraženja čovjeka nisu ni približno onome preobraženju koje se događa uskrsnućem. Isus inzistira na toj razlici. Kad bi uskrsnuće bilo samo jedan od čovjekovih preobražaja, onda bi ono spadalo tek u red nekih već otprije doživljenih fenomena. Ali uskrsnuće je apsolutna novost. Nezabilježena u analima ljudske povijesti i pripovijesti.

Svojim naoko ljudskim činom uzimanja hrane kako bi pokazao učenicima kako je od krvi i mesa, ali uskrsnuo, Isus čini daleko više nego je moguće zamisliti. On ruši sve mitološke slike uskrsnuća bogova koje nitko nije vidio da su uskrsnuli od mrtvih. O njima postoje legende. Usmene predaje. Ali nijedan čovjek nije susreo boga od krvi i mesa, koji je živ i može ga se dodirnuti. Sva silna božanstva iščezavaju pred gotovo banalnim činom: uzimanjem hrane, čime Isus demonstrira da njegovo uskrsnuće nije mit. Nije legenda. Ono je toliko stvarno, tako realno da apostoli i nakon što pojede hranu ostaju zabezeknuti. Jer oni dolaze iz svijeta gdje su slušali o uskrsnuću.

Kako je moguće da čovjek ustane iz mrtvih zajedno s tijelom koje je, svi su to vidjeli, umrlo na križu?

Pričalo se na sve strane kako je neki politeistički bog uskrsnuo i ustao od mrtvih. Ali Bog koji ustaje iz mrtvih s tijelom u kojem je živio prije smrti neobjašnjiv je šok. Čak ni Isusovo žvakanje hrane i pokazivanje tijela i rana još uvijek ne može apostolima do kraja učiniti uskrsnuće razumljivim. Bilo bi lakše da je riječ o duhu. Navikli na duhove, prikaze i priče o podzemnim svjetovima i dušama koje putuju, apostoli su očekivali slično od Isusa. Nisu šokirani što je Isus uskrsnuo, to im je često govorio. Šokirani su spoznajom da ima tijelo. Ono isto koje su tri godine gledali i dodirivali. Kako je moguće da čovjek ustane iz mrtvih zajedno s tijelom koje je, svi su to vidjeli, umrlo na križu?

Isusovo uskrsnuće kasnije će izazivati nevjericu i sablazan kod mnogih, čak i kod kršćana. Svi oni, naviknuti na mitološki svijet gdje duhovi i duše mrtvih mogu ustati, teško razumiju kako uz dušu ili duh i tijelo biva uskrišeno od mrtvih. Uskrsnuće tijela nije tek puka novost. Novina. Novotarija. Uskrsnuće tijela preobražaj je cjelokupne slike čovjeka i slike Boga. Postoji Bog koji može tijelo uzdići iz mrtvih. Svi dotadašnji bogovi uglavnom su se bavili dušama mrtvih, ali se nijedan nije usudio zajedno s dušom uskrsnuti i tijelo. Odjednom u Isusovu uskrsnuću čovjek susreće Boga koji ne prezire ljudsko tijelo. Dapače, smatra ga zajedno s dušom krunom i vrhuncem svog stvaranja.

Svijet se apostola, sagrađen od nejasnih slika o duši koja negdje nekako živi i preživljava daleko od Boga, potpuno okrenuo naglavačke. Isusovo uzimanje hrane u evanđeoskom izvještaju nije simboličan potez. Ceremonijalni obred. Riječ je o svjesnom i namjernom činu kojim Isus pokušava dočarati apostolima što je uskrsnuće i tko je Bog koji ga je uskrsnuo iz mrtvih. Riječ je o živom Bogu. Bogu koji, kad bi bio mrtav, ne bi mogao uskrsnuti ništa i nikoga. Kad bi bio mrtav, ne bi ni postojalo uskrsnuće. Nije dovoljno da taj Bog bude živ. Bilo je bogova koji su bili poprilično živi, ali nisu bili jači od smrti ili sudbine.

Ovaj Bog, Kristov Otac, koji ga je uskrsnuo od mrtvih, izvan je smrti i izvan sudbine. Nitko ga ne kontrolira, nitko njime ne upravlja, dok on sam drži sve u svojoj moći. Čak i samu smrt. Uskrsnuće nije isključivo događaj snage i moći. Ono je također čin ili događaj ljubavi. Ne samo da je Otac ljubio Sina i predao ga smrti, ljubio ga je jednakom ljubavlju kojom ga je uskrsnuo od mrtvih. Dugo će vremena trebati apostolima da shvate ovu dimenziju ljubavi u uskrsnuću. Iako im je Isus puno puta pripovijedao o svom Ocu koji je pripravio stanove za one koji ga ljube.

Uskrsnuće je neobjašnjiv čin ljubavi jer ljudska ljubav nije kadra ni uskrsnuti mrtvog ni stvoriti ex nihilo.

Uskrsnuće je neobjašnjiv čin ljubavi jer ljudska ljubav nije kadra ni uskrsnuti mrtvog ni stvoriti ex nihilo. I Isusovo uzimanje hrane pred apostolima na osobit je način čin ljubavi prema njihovoj nevjeri. Mogao je učiniti bilo što drugo. Odlučio se za svakodnevni ljudski potez hranjenja kako bi približio svojim učenicima iskustvo ljubavi koju je kao Sin primio od Oca u uskrsnuću. Kao da im je želio reći da u tom običnom činu uzimanja hrane pokušaju vidjeti kakva ljubav postoji između Oca i Sina. Da Ocu nije dovoljno uskrsnuti tek Isusovu dušu. Otac toliko ljubi Sina da ga uskrisava u apsolutnoj punini života. Potpuno preobraženom životu. Otac koji bi tek dušu ili duh vratio iz mrtvih mogao bi biti jak, moćan i snažan, ali ne i Otac pun ljubavi. Ista je ljubav predala Sina na križ, i ista ga je ljubav preobrazila u uskrsnuću. Moguće je da je to ono neobjašnjivo što apostoli još uvijek ne razumiju. Što i mi danas ne razumijemo.

Ljubav Oca koja je toliko jača od smrti da i tijelo može uskrsnuti i preobraziti.

Ljubav Oca koja je toliko jača od smrti da i tijelo može uskrsnuti i preobraziti. Takav je Otac beskrajno udaljen od mitoloških i legendarnih bogova čija je ljubav bila kadra tek za povremene posjete podzemnim svjetovima mrtvih duša i mrtvih duhova. Isusov Otac toliko je drukčiji u svojoj snazi i moći da je razumljivo zašto su apostoli i dalje bili u šoku i nakon što je Isus pojeo hranu pred njihovim očima. Jer u pozadini Isusova uzimanja hrane u današnjem se evanđelju nazire lice Boga i Oca koji nam se u Isusovu uskrsnuću predstavio kao živ, besmrtan i toliko snažan u ljubavi da cijelog čovjeka može preobraziti i podariti mu vječnost. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed doc. dr. sc. Olivera Jurišića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.