Budi dio naše mreže

Bog nam prilazi i onda kad bismo od svega odustali, pa i od izvršavanja njegove volje

Na 19. nedjelju kroz godinu iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed preč. Ivana Lenića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, župnika župe Gospe Brze Pomoći i dekana slavonskobrodskog dekanata. Preč. Lenić, između ostalog, ističe: "Mnogi se danas zatvaraju pred Bogom živeći u ograničenim spoznajama i zemaljskim sigurnostima. Mi smo, pak, pozvani iznova stati pred Gospodina. Ovdje i sada. Da nas pri svom prolasku susretne, da nam progovori i da nas okrijepi".

/ dt

Svatko od nas traži Božju blizinu, čezne osjetiti njegovu prisutnost na svom životnom putu, nerijetko mukotrpnom i neizvjesnom. Često nas u osamljenostima i umorima, koji su dio toga puta, nenametljivo dodiruje i razblažuje božanska Prisutnost. O, kako nam je silno dragocjeno to iskustvo; ono se urezuje u srce, od njega se dugo živi!

Tragom Božje riječi, ove nedjelje promatramo proroka Iliju, kojemu se, u njegovoj shrvanosti, u bijegu i pred Gospodinom i pred ljudima, ponovno objavljuje Glas s neba. Premda se Ilija želi povući s njegova puta i naoko ga izdaje, Bog ga ne odbacuje i ne prestaje računati s njim. Štoviše, pokazuje mu razumijevanje i blizinu u takvu stanju. Dolazi mu ususret, neposredno mu prilazi: „Iziđi, Ilija, i stani u gori pred Gospodinom. Evo Gospodin upravo prolazi.“

Potrebno je izići iz svojih pećina, iz lažno stvorenih uvjeta zaštite ili ugode, iz svojih zacementiranih razmišljanja i zaključaka

Zar nije, braćo i sestre, potvrda Božje opredijeljenosti za nas, Božje ljubavi prema nama, činjenica da nam on prilazi i onda kad bismo od svega odustali, pa i od izvršavanja njegove volje? Kako je Bog ljubazan prema nama kad nas tegobna iskustva slamaju, kad nas ljudi razočaraju i prezru! On nam se lažno ne umiljava da nas ponovno privoli za sebe, nego nam prilazi sućutno, da nas pridigne, okrijepi, osnaži i povede dalje. On nam ne daje nešto drugo zauzvrat kako bismo ostali vjerni, već nam sam postaje suputnikom i saveznikom. Dolazi do nas i pokazuje nam svoju privrženu ljubav.

Vrijedno je, braćo i sestro, prepoznati u svom životu, napose u zamršenim događanjima svakodnevice, trenutke kad Gospodin prolazi. Potrebno je izići iz svojih pećina, iz lažno stvorenih uvjeta zaštite ili ugode, iz svojih zacementiranih razmišljanja i zaključaka te se izložiti Gospodnjem prolasku. Mnogi se danas zatvaraju pred Bogom živeći u ograničenim spoznajama i zemaljskim sigurnostima. Mi smo, pak, pozvani iznova stati pred Gospodina. Ovdje i sada. Da nas pri svom prolasku susretne, da nam progovori i da nas okrijepi. Slavlje Euharistije takvo je događanje – slavlje Gospodnjega prolaska.

Bog nam ne imponira moći i silom, spektaklima koje neki očekuju kao pratnju pri susretu s njim

Kao što se Bog javlja Iliji u laganom i blagom povjetarcu, tako dolazi i nama – nenametljivo, diskretno, ponizno, u Otajstvu. On nam ne imponira moći i silom, spektaklima koje neki očekuju kao pratnju pri susretu s Bogom, nego se očituje u onom što je neznatno, što se ne ističe – toliko neprimjetan da ga se može gotovo prečuti i previdjeti. Spasonosno je prepoznati vrijeme njegova Pohoda i otvoriti mu se čitavim bićem.

Ilija u susretu s Bogom skriva lice plaštem, tj. napušta razinu vanjskih osjetila i upućuje se u nutrinu. Otkriva u sebi prostor šutnje, svete tišine. Na nju smo potaknuti i u bogoslužju Crkve – u misi, u klanjanju. Zato znajmo koristiti te milosne trenutke; nemojmo se zaokupirati svojim „radnjama“ tijekom mise. Samo u miru laganog i blagog lahora Gospodin govori našim srcima. Ondje gdje se stišava buka naših misli i osjećaja, briga i planova, upravo ondje je Bog i čeka na nas. On nam tada postaje bliži. Drži nas i vodi koliko mu dopustimo, koliko ga osluškujemo u dubinama vlastitoga srca.

Ondje gdje se stišava buka naših misli i osjećaja, briga i planova, upravo ondje je Bog i čeka na nas

Sv. Pavao nam svjedoči: „Svjedok mi je savjest moja u Duhu Svetome.“ Naša je nutrina mjesto intimnoga susreta s Gospodinom. Jedini je preduvjet slušati. Za to nam ne treba puno: koji trenutak u osami u tihom osluškivanju, razgovoru i promišljanju. U tome slijedimo Krista, koji se povlači u osamu i životno važne trenutke proživljava sa svojim Ocem. Rekli bismo danas, neprocjenjivi trenutci. Tu se dijeli muka i radost dana; tu se traži savjet i razjašnjenje; tu se iscjeljuje i krijepi; tu se osobe u potrebi stavljaju pred Svemogućega. Tu Gospodin ponavlja riječi izrečene u Evanđelju svojim najbližima, a to smo svi mi, u našim lađama na moru ovoga života: „Hrabro samo! Ja sam, ne bojte se!“ S nama na putu je uvijek Onaj koji razotkriva naše sumnje i vraća nam vjeru; Onaj koji nas diže nakon naših padova i slabosti, i brine da ne potonemo; Onaj koji stišava oluje nevolja i rješava probleme – Isus, jedini naš Spasitelj, Spasitelj svih ljudi.

Zato se, predragi, s većim pouzdanjem, u poniznoj vjeri, oslanjamo na njega kad god nam se čini da lađa našega života, lađa u kojoj plovi naša obitelj, narod ili Crkva, nošena protivnim vjetrovima i olujama, počinje tonuti ili propuštati. Skrušeno molimo od Boga milost da baš tada, u izloženosti kušnjama, a željni biti vjerni Bogu, osjetimo da nam On prilazi te nam pruža ruku pomoćnicu i spasiteljicu.

Da, Krist Uskrsli nam pruža svoju ruku. On nije utvara, fantazija, nego živi Bog s nama. Stoga ostaje kao istina, dapače, stvarnost: Božja je ruka trajno ispružena nama po Kristu! Prihvatimo ju i držimo se uvijek Krista. Iziđimo i sada iz sebe i stanimo pred Njega da iskusimo milinu njegova Prolaska i snagu njegova spasenja, koje nosi nadu i sigurnost.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Ivana Lenića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE. 

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja