Vrijeme došašća ili adventa svake je godine uvijek iznova darovano nam i blagoslovljeno vrijeme iščekivanja radosti onoga trenutka kada je sam Bog poprimio ljudsko obličje, „postavši nama u svemu jednak osim u grijehu“. U tom trenutku, kad se spojilo nebesko sa zemaljskim, očitovala se nenadmašna Božja ljubav prema čovjeku. Bog, koji ostavlja nebesa da bi koračao zemljom, napušta svoju slavu da bi bio ponižen, ostavlja vječnost da bi je zamijenio prolaznošću ljudskog bića. Sve nas to ne smije ostaviti ravnodušnim.

Govoreći pomalo pesimistično o božićnom otajstvu, pisac Erich Kästner je zapisao: „Već dvije tisuće godina prošlo je otkad si napustio svijet, Ti, žrtveno Janje života. Dajući siromasima njihova Boga, trpio si porugu bogatih, uzalud si to učinio. Ljudi ne postadoše mudriji, a kršćanstvo ostade tek na sklapanju ruku. Uzalud si ih volio, umro badava, i sve je ostalo po starom.“ Pitamo se s pravom: Je li doista sve ostalo po starom? Nije li se ipak nešto promijenilo? No odgovor na ovo pitanje pronalazimo uvijek iznova u Božjem utjelovljenju. Bog je postao čovjekom. Osobno je došao na ovaj svijet da bi skinuo brda naše krivnje, izravnao ono krivudao u nama. Došavši na svijet, ispunio ga je dobrotom i blagoslovom. To je ta promjena. To je nada došašća. To je utjeha adventa.

Ipak, nešto se mora promijeniti i u našem životu. Sv. Ivan Krstitelj će to ovako izraziti: brda naše grešnosti neka se slegnu, doline našega zatajivanja vjere neka se ispune, hrapavi putovi naše samodostatnosti neka se izglade. Sveti Ivan ne kaže: Obratite druge, nego sebe obratite! Čini mi se da je upravo to pogreška svih nas danas koji želimo mijenjati druge, a ne sami sebe; želimo mijenjati druge ljude, ali ne i svoja vlastita srca; spremni smo govoriti o ljubavi, a u srcu gajiti mržnju. Spremni smo govoriti o miru, a neprestano ratovati s drugima.

Središnji lik današnjeg evanđelja je čovjek neugledna izgleda, odjeven u devinu dlaku, hranio se skakavcima, živio u pustinji. Ipak, Ivanova pojava plijeni, privlači mase, on sam, čitav njegov život, jedno je veliko svjedočanstvo i poziv na obraćenje. I to ne samo riječima, nego i primjerom. Pokrenuo je mase jer je bio svjedokom, jer je životom pokazivao ono što je propovijedao.

Isus svakim danom nanovo dolazi u svijet po nama. Mi smo njegovi preteče, navjestitelji njegova dolaska. Za ovo smo poslanje posvećeni u času krštenja. Dužni smo svojim životom svjedočiti, upravo poput sv. Ivana. Svjedočenje ne pripada samo svećenicima i časnim sestrama, nego svima onima koji se nazivaju Kristovim učenicima. Svi smo mi – i mali i veliki, i stari i mladi, i bogati i siromašni, i neuki i pametni – pozvani pripravljati put Gospodinu. Na nama je da vjerom u Boga pripremamo put Spasitelju, da ljudi zbog nas i po nama lakše vjeruju u Boga kojeg ne vide, a koji preko nas postaje vidljiv. Prekrasna je to zadaća Kristovih učenika: svjedočiti svijetu koji sve više pada u očaj, nemir i strah.

Židovski filozof religije Martin Buber ostavio je jednu priču o dječaku, unuku jednog rabina: dječak se s drugom djecom igrao skrivača. Dobro se skrio i čekao da ga njegovi prijatelji nađu. Nakon što je dosta dugo čekao, izišao je na kraju iz svog skrovišta. Ali nikog nije bilo u blizini. Tada je primijetio da ga oni drugi nisu ni tražili. Vrlo žalostan, došao je plačući svome djedu i potužio se na svoje prijatelje. Tada mu je djed odgovorio: „Vidiš, sine, tako je i s Bogom: tu je, postoji, ali ga nitko ne traži!“

Ova mala priča zrcalo je današnjega vremena. Sve više se povećava ravnodušnost prema Bogu, sve više se gubi zanimanje za Božju Riječ spasenja. Svijet je ispunjen sobom i u njemu za mnoge više nema mjesta za Boga. Ljudi gledaju samo na sebe, pouzdaju se isključivo u svoju vlastitu snagu i vjeru smatraju suvišnom. Međutim, ondje gdje se izgubi smisao Boga, ondje se gubi i smisao čovjeka. A gubitak vjere uvijek za posljedicu ima i gubitak ljudskosti. Upravo je zato prisutno toliko mržnje među ljudima, netrpeljivosti, ljubomore i svadljivosti. Sveti Ivan Krstitelj u današnjem nas evanđelju opominje: Obratite se… Pripravite put Gospodinu! To znači: ne mislite samo na svoje vlastito ‘ja’ koje se guši u ovozemaljskom, u stjecanju novca, u osobnom uspjehu, u ugledu, usponu, izgledu. Ima nešto drugo što čovjeku mora biti važno, a ne samo vanjština. Došašće je poziv na traženje i nalaženje vlastitog puta zajedno s Bogom i na polazak zajedno s njim prema budućnosti punoj nade.

I, na koncu, što reći danas sebi? Jesmo li spremni otvoriti vrata svoga srca Gospodinu? A otvoriti vrata znači biti spreman vršiti sve ono što „glas iz pustinje“ viče: obratiti se u srcu i ostaviti sve što je grešno, opako, neljudsko i nevjerničko! I shvatimo jako ozbiljno da isključivo o tome ovisi hoće li se pravi smisao Božića koji dolazi dogoditi i meni, i hoće li pokoja kap božićne milosti naći mjesta u mom domu i u mojoj obitelji. Jer, ne bude li toga, i ovi će blagdani ostati samo još jedan od lijepih običaja naše vjere, koji se, eto, događa jednom godišnje, i u kojem se zadovoljavamo samo onim izvanjskim. Sveti Ivan Krstitelj poziva da se obratimo Bogu. „Tko ima Boga“, kaže sveta Terezija Avilska, „njemu ništa ne nedostaje!“ Bog nam je blizu – obratimo se i otvorimo mu širom vrata svoga srca!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Josipa Filipovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.