Obitelj je, kako rado kažemo, osnovna stanica društva i Crkva u malom. U našim obiteljima primili smo prva iskustva i doživljaje života i vjere. U obitelji rastemo i u njoj učimo kročiti stazama života. Božićno slavlje često vežemo uz zajedničko obiteljsko slavljenje. Božić je vrijeme okupljanja članova obitelji. To su dani kad želimo biti zajedno, kad se članovi obitelji međusobno posjećuju i druže.

Harmonična slika zajedništva, i predrasuda da je božićno slavlje jedino pravo onda kad se slavi okupljanjem članova obitelji, počesto nam zamuti istinu vjere koju danas na blagdan Svete obitelji slavimo. Zbog toga može izgledati kao da oni koji se u ove božićne dane ne mogu naći s članovima svoje obitelji ne slave Božić na pravi način samo zbog toga jer su razdvojeni jedni od drugih i osamljeni.

Put svojega ovozemaljskog života Isus je počeo u obitelji. Obitelj je mjesto početka života ne samo nas ljudi, nego i života Božjeg među ljudima. U Isusu je Bog sebe učinio jednakim nama ljudima i suobličio se s nama i u teškim trenutcima obiteljskog života. Pogledajmo Svetu obitelj, koja je danas u središtu našeg slavlja.

Razmislimo o predrasudama koje su Marija i Josip gajili u svome srcu o tome kako bi bilo najbolje donijeti na svijet dijete što im se upravo rodilo. Naše jaslice, koje danas promatramo, romansirana su i uljepšana slika onoga što se stvarno zbilo, a naše zamisli, kao i Marijine i Josipove, daleko su od onoga što se stvarno trebalo dogoditi i u kakvim se okolnostima trebao roditi Isus.

Tek na drugi pogled postaje nam jasno kako su okolnosti Isusova rođenja daleko od svih naših pretpostavki i od naših očekivanja. Porod u štali, u pribježištu, u mraku i noći, u smradu i prljavštini – to je stvarnost u kojoj je Bog došao na svijet. Nije to bio siguran i miran okoliš. Bio je to nesiguran i opasan svijet, brutalan i surov. Isusov život nije bio samo u opasnosti od zaraze i svakovrsnih dječjih bolesti, nego i od ljudi poput Heroda, koji su mu već od rođenja radili o glavi. Obitelj, upravo ta Sveta obitelj, izvrgnuta je prognaničkom načinu života, tražeći spas za sebe i dijete u tuđoj zemlji, odvojeni od svih koji su im u životu značili i bili članovi njihove rodbine.

Bez prijatelja, bez potpore, bez suosjećanja, bez izgleda da će se vratiti nazad u svoj rodni kraj, Marija i Josip zajedno s djetetom bježe u Egipat, u stranu zemlju, u neizvjesnu budućnost.

To je bilo sve drugo samo ne siguran i miran dolazak na svijet jednog djeteta, Božjeg i ljudskog Sina. Nema sloge, nema mira, samo borba, strka i zbrka, nema sigurnosti, nego bježanje od opasnosti koja prijeti, nema udobnosti doma, već odlazak u tuđinu bez ikoga svoga. Nema snova, samo surova i opasna stvarnost u kojoj se treba snalaziti i brzo odlučivati. Sveta obitelj, kao i naše obitelji danas, nije živjela u idealnom i savršenom svijetu kako to naše slike i kipovi betlehemskih jaslica često prikazuju. I oni su odmah na početku svojega zajedničkog života, i prije i poslije Isusova rođenja, živjeli u problemima i poteškoćama.

Sveti Josip nam jasno pokazuje kakav odnos valja gajiti u obitelji. On s vjerom u Boga uzima dijete i njegovu majku i polazi na neizvjestan put u Egipat. Suočava se s teškim odlukama života. Štiti Mariju i Isusa i brine za njih očinskom ljubavlju. Uzdržava i hrani svoju obitelj radom i u tuđini. Marija također pokazuje svoju vjeru razmišljajući i pohranjujući u svojem srcu sve ono što se zbivalo u njima i oko njih. Bog je bio s Marijom i Josipom i Isusom u svim trenutcima njihova života. Njegova prisutnost nije im oduzeta odlaskom u Egipat. I Josip i Marija svjedoče kako je važno neprestano biti u vezi s Bogom i slušati njegovu riječ, ne samo u sigurnosti vlastita doma, nego i u tuđini.

Upravo ta Sveta obitelj pred nas se danas stavlja kao svjedočanstvo vjere, kao znak vjernosti Bogu, kao izvor Radosne vijesti svim generacijama ljudi koji su živjeli, žive i koji će živjeti na ovome svijetu. Sveta obitelj bila je obitelj slična svim ljudskim obiteljima. I oni su morali proći i kroz dobre i manje dobre trenutke života, kao što i sve obitelji prolaze. Morali su doživjeti i svoje lijepe i teške dane.

To što se mi često sramimo u svojim obiteljima priznati da nam je ponekad teško, da ponekad proživljavamo muke razdvojenosti i neslaganja, pa ih pred božićne blagdane samo pometemo pod tepih, priječi nam da budemo svjedocima evanđeoske radosti, božićne poruke, poruke vjere koju smo kao obitelj pozvani svjedočiti.

Isus dolazi k nama, u naše obitelji. Dolazi biti s nama u teškim i u radosnim trenutcima. On ne dolazi u neke izmišljene i uljepšane, odglumljene i patvorene obiteljske odnose. On dolazi u prave, žive, istinske obitelji koje prolaze kroz svoje tamne i svijetle dane. Doživimo božićno slavlje, slavlje Božje prisutnosti, ma gdje god se nalazili. Čuvajmo u srcu doživljaj Božje blizine, osobito u trenutcima razdvojenosti i samoće.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Đurice Pardona prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.