Borite li se ikada s time da niste baš zahvalni? Sjećam se kako sam se jednog jutra probudio u “raspoloženju”. Možda je to bio stres zbog toga što sam imao previše na tanjuru, dok sam razmišljao o svojim brojnim obvezama u obitelji, poslu, zajednici i pisanju. Mogli su to biti veliki računi za školarinu u privatnoj školi koji dospijevaju svakog mjeseca, bez obzira na našu financijsku situaciju.

Možda je to bila tjeskoba oko razvoja mog poslovanja ili pretjerani troškovi općenito. Možda je to bio stres oko toga da svojim sinovima dam sve što trebaju od mene kao oca u ovim kritičnim godinama njihova života. To su mogli biti stresovi povezani s Covidom-19 ili politikom. Sasvim je moguće da mi je samo trebao odmor i malo vremena nasamo u molitvi, piše Integrated Catholic Life.

Otišao sam na euharistijsko klanjanje s nadom da ću pronaći mir, tišinu i izgubljenu zahvalnost. Međutim, sve što sam mogao učiniti bilo je razmišljati o svojim izazovima i tome koliko sam bio frustriran svojom nesposobnošću slušati Gospodina za vrijeme klanjanja Presvetom Sakramentu. Borio sam se kako bih smirio svoj um i bio zahvalan za blagoslove u svom životu, a onda sam konačno izmolio Očenaš i otišao, osjećajući se gore nego kad sam ušao u kapelu.

Počeo sam svoje dane, i natrpan raspored, doživljavati kao brojne prilike za služenje bezbrojnim ljudima koje Krist stavlja preda mnom svaki dan i biti zahvalniji što sam blagoslovljen služiti našem Gospodinu pomažući drugima.

Za što zahvaljujem?

Dok sam se vozio doma, pogodila me spoznaja: izražavao sam zahvalnost za pogrešne stvari. Pokušavao sam biti zahvalan za sve blagoslove, ali nisam osjećao ništa. Umjesto toga odlučio sam biti zahvalan na svojim izazovima. Tako je… moji izazovi. Ako nisam imao dobar dan, možda me Bog pokušavao nečemu naučiti i morao sam pripaziti. Dok sam molio za svaki izazov, počeo sam uviđati što bih trebao naučiti i istinski osjećaj zahvalnosti počeo se uvlačiti u moje srce.

Ako vam Bog šalje mnoge patnje, to je znak da ima velike planove za vas i da vas sigurno želi učiniti svecem. (Sv. Ignacije Loyola)

Moj prepun tanjur bio je podsjetnik da budem zahvalan za značajan rad koji volim i da budem bolji upravitelj svog vremena. Financijska tjeskoba koju sam proživljavao podsjetila me da budem zahvalan što je naša obitelj usredotočena na žrtvu za odgoj i obrazovanje naše djece. Moj najstariji sin, koji se bori s visokofunkcionalnim autizmom, ima posebne potrebe, ali sam najzahvalniji što je on moje posebno dijete i blagoslov u našim životima.

Moj mlađi sin, koji se uči snalaziti i brzo raste, treba me da budem bolji slušatelj i iskreni vodič u njegovim tinejdžerskim godinama. Moja supruga me treba da budem prisutniji i svaki dan idem do kraja, a ne samo da je sretnem na pola puta. Napokon, počeo sam svoje dane, i natrpan raspored, doživljavati kao brojne prilike za služenje bezbrojnim ljudima koje Krist stavlja preda mnom svaki dan i biti zahvalniji što sam blagoslovljen služiti našem Gospodinu pomažući drugima.

Lako se usredotočiti samo na dobro i lake blagoslove kada izražavate zahvalnost.

Također je lako dopustiti sebi grižnju kad stvari ne idu dobro. Za mene je ova spoznaja bila duboka lekcija o potrebi da budem zahvalan za svoje izazove i lekcije koje oni sadrže. Put do neba nije lak i bit će poteškoća, pa čak i patnje, no treba biti zahvalan Bogu Ocu koji se za nas brine i drži nas u Svojoj moćnoj ruci.