Prije nekoliko dana jedan mi je otac rekao kako je bio na misi i doživio nešto što ga je nagnalo na razmišljanje. Naime, kada je bila pričest, svećenik je išao od osobe do osobe dijeleći Kristovo Tijelo. Primijetio je jednog dječaka koji je svo to vrijeme svojim pogledom pratio svećenika. Kada je svećenik sve obišao i vratio se za oltar, dječak je briznuo u plač vičući kako on nije dobio. Koliko god ga je majka pokušavala smiriti u tome nije uspjela. I nastavlja dalje taj otac kako ga je taj događaj potresao toliko da počne razmišljati o tome što je on primio u tome trenutku kada je blagovao Kristovo Tijelo. Pitao se kako bi se on osjećao u trenutku kada ne bi dobio ono najveće i najdragocjenije što je Krist ostavio Crkvi – samoga sebe. Koliko puta znamo pristupiti sakramentu euharistije i pričesti površno, rutinski, ne razmišljajući o tome što se u tome trenutku događa?

Ovo vjerniku današnjice može biti jedan od razloga zbog čega nam je važna današnja svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove. Upravo nas danas Crkva potiče da razmišljamo o tome što se događa u najvećem čudu koje postoji na zemlji, a to je Euharistija. Naime, svima nam je poznato da nam je hrana potrebna kako bismo imali potrebne snage i održali svoj život. Međutim, kada bismo se dobro i obilno hranili, a pri tome se ne bismo kretali, odnosno ne bismo trošimo ono što smo u sebe unijeli, postali bi tromi, ne bismo bili u formi. Neka novija istraživanja govore o tome kako tjelesna neaktivnost utječe brojne zdravstvene poteškoće koje mogu utjecati na naše psihičko i mentalno stanje.

Takav život u suprotnosti je s onim na što nas Euharistija poziva. Isus nas poziva da se otvaramo i darivamo drugome. To se događa u euharistiji. On sam dolazi k nama, otvara nam se, daruje se i prima nas u svoj život. Tu se dodiruju dva života – moj život i Božji život. Tu se susreću dvije ljubavi – moja ljubav i Božja ljubav. Ta Isusova ljubav nije apstraktna, već je konkretna. Tu je ljubav pokazivao dok je tjelesno boravio s ljudima susrećući ih i liječeći ih, a ispunjenje svoje ljubavi očitovao je uspostavivši euharistiju i darujući se na križu kako bismo mi mogli živjeti. Ta je ljubav i danas konkretna u sakramentu Euharistije po kojoj su mnogi doživjeli izlječenje svojih bolesti. Po posvećenom kruhu Krist ulazi u svaki atom našega bića. Ne da on postane kao mi, već da mi postanemo kao on, da postanemo Njegovi.

Nije li to doista najveće čudo ovdje na zemlji? Da je riječ o najvećem čudu svjedoči nam jedna anegdota koja se dogodila u bazilici sv. Petra. Naime, jedan od sjemeništaraca vodio je skupinu japanskih turista u obilazak. Oni nisu znali ništa o našoj vjeri. S posebnom je pažnjom objasnio sva velika remek-djela umjetnosti, skulpture i arhitekture. Napokon je zaključio u kapeli Presvetog Sakramenta pokušavajući svim silama objasniti što je to. Kad se skupina razišla, ostao je stariji muškarac, koji je bio posebno pažljiv i zamolio je sjemeništarca da mu ponovno objasni Presveti Sakrament. Sjemeništarac je to učinio, nakon čega je čovjek uskliknuo: „Ah, ako je to tako, ovo što je u ovoj kapeli veće je umjetničko djelo od bilo čega drugog u ovoj bazilici.“