Posvemašnja tišina. Jednostavnost ogoljenog žrtvenika. Muk crkvenih zvona. Crkva danas s ljubavlju i silnom zahvalnošću slavi smrt svoga Spasitelja. Ta smrt znak je nesebične Božje ljubavi koja se žrtvuje za čovjeka. Danas vidimo – Bog nije odustao od nas! Nismo izgubljeni iako smo na zemaljsku smrt osuđeni po snazi grijeha.

Dirljivi obred svećenikova prostiranja na zemlju, kojim su započeli večerašnji obredi, izraz je dubokog poštovanja prema svetoj Žrtvi, ali i navještaj naše smrtnosti. Po krštenju smo zajedno s Kristom ukopani u smrt, da bismo s Kristom i uskrsnuli.

Navještaj Isusove muke koji smo čuli i cjelivanje križa vraćaju nas u davno vrijeme, na prostore gdje se odvijala najveća drama otkad je svijeta i vijeka – drama Boga koji se žrtvuje za čovjeka. Tamo je prolivena krv koja nas čisti od svake krivice.

Danas smo u školi prave, najiskrenije i najnesebičnije Ljubavi!

Strašne riječi: „Raspni ga!“ sada se pretvaraju u kliktaj: „Hvala ti, Kriste!” Ljudske ruke koje su nekoć zabijale čavle, sada grle križ. Ljudske noge koje su nekoć hitale naslađivati se mukama odbačenog Mesije, sada prigibaju koljena u dubokoj skrušenosti.

Danas uranjamo u Isusovu patnju da bismo u njoj našli smisao i snagu za našu patnju. Ljubimo križ da bismo u njemu našli nadu u vječni život.

Sinoć smo proslavili euharistijsko otajstvo u koje je duboko utisnuta današnja žrtva, Tijelo koje se predaje za naše tijelo i našu dušu i Krv koja se prolijeva na otpuštenje naših grijeha. Danas proživljavamo s Kristom njegovu muku i smrt, ali se ne zaustavljamo na njima. Dolazi trenutak pričesti. Krist među nama! Krist u nama! Onaj isti: Raspeti, a Živi!

Ne možemo govoriti o otajstvu današnjega dana bez uskrsnuća!

Nad današnjim danom, kao i nad svakim danom našeg zemaljskog života, nadvija se svjetlo Uskrsa! Nećemo ispravno shvatiti Isusovu žrtvu ljubavi ako zaboravimo njezin cilj. Nećemo ispravno shvatiti ni vlastite žrtve i smrt, ako zaboravimo njihov cilj. Uskrsnuće! Ono je i smisao i cilj.

Tek kroz Uskrsloga, kojeg ćemo uskoro u pričesti primiti, možemo shvatiti Raspetoga. Bez Raspetoga nema Uskrsloga. Bez smrti nema uskrsnuća. Jedno bez drugoga ne ide!

Neka sva naša osjetila danas budu usredotočena na ono što slavimo, neka naša srca ove svete večeri Isusovog umiranja budu sva usmjerena na njega koji je cijelog sebe predao za nas. To je žrtva od koje živimo, iz koje primamo oproštenje grijeha i kojom se spašavamo za vječnost. Drugog puta nema!

Promatrajući Raspetoga koji umire za sve, koji oprašta neprijateljima i spašava raskajanog razbojnika, upoznajemo istinsku ljubav.

Stoga ćemo uskoro započeti drevnu, sveopću molitvu Crkve u kojoj molimo za sve, čak i za one koji Krista ne priznaju i koji u Boga ne vjeruju. Ova večer je večer ljubavi za sve. A kakva bi i mogla biti kad slavimo onoga koji je umro da svatko u njemu može naći život.

A Krist nam s križa dovikuje: „Gledaj što sam za tebe učinio! Pogledaj skupu cijenu kojom sam te platio i otkupio!” Dao nam je sve što je imao: tijelo i krv, čak i svoju majku!  I duboko večeras utisnimo u srca poruku ovog svetog bogoslužja, najsnažniji glas koji je Otac ikada uputio čovjeku i to ne riječima, nego žrtvom svoga Sina: „Ljubim te, čovječe!“ Gledaj i pamti! Pamti i nasljeduj! 

Uz dopuštenje uredništva, homiliju vlč. Roberta Farkaša prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.