Sam naslov, Deus Caritas Est, govori o temeljnoj istini kršćanske vjere: “Bog je ljubav” (1 Iv 4,16). S time se može složiti svaki kršćanin, pa i mnogi nekršćani. Ali, nažalost, ako smo krivo razumjeli što je ljubav, sigurno ćemo krivo razumjeti tko je Bog, piše vlč. Daniel Gallagher s portala Simply Catholic.

Ljubav je dvostruka

“Danas je,” primjećuje papa Benedikt, “izraz ‘ljubav’ postao jedan od najčešće korištenih i zloupotrijebljenih riječi” (Deus Caritas Est, br. 2). Rijetko zastanemo kako bismo razmislili o razlici između ljubavi prema svom sladoledu, ljubavi prema kućnim ljubimcima, ljubavi prema obiteljima i ljubavi prema Bogu. Bez razlike kažemo da volimo svaki od njih.

Papa Benedikt predlaže da možemo početi rješavati složena pitanja koja okružuju ljubav s preliminarnim opažanjem: Ljubav je dvostruka. Volimo nešto ili nekoga jer izvlačimo korist iz tog nečega ili nekoga.

Kada jedemo sladoled, osjećamo zadovoljstvo okusa njegove slatkoće. Ali sladoled nema nikakve koristi od naše ljubavi.

Volimo svoje ljubimce jer nam pružaju zaštitu i društvo. Hranimo ih i jer ne želimo da budu gladni, ali da imamo samo jedan odrezak, dali bismo ga djeci prije nego psu. Ljubav znači nešto sasvim drugo u svakom od ovih slučajeva.

Volimo jer se kroz ljubav ispunjavamo, ali i onda kada nam se čini da nas ostavlja neispunjenima. Stari Grci znali su razlikovati ova dva aspekta ljubavi. Eros je ljubav koja nas obuzima bez našeg razmišljanja ili želje. Ljubav je ta koja pokreće Romea da uzdahne, “jer nisam vidio pravu ljepotu do ove noći” kada prvi put ugleda Juliju.

Taj potpuni čin Božjeg  sebedarja velika je tajna. Doista, gotovo se čini da takva ljubav proturječi samoj Božjoj naravi. Bog koji od nas ne treba ništa, daje sve za nas.

Agape je, s druge strane, ljubav koju slobodno biramo. To je ljubav koju pružamo drugome ne za vlastito dobro, već za dobro drugoga. “Amare est velle alicui bonum”, učio je sveti Toma Akvinski. “Voljeti znači željeti dobro drugom.”

To je ljubav koja je potaknula Majku Tereziju da osnuje svoje Misionarke ljubavi u Kalkuti. Ljubav je ta koja vas poziva da se odreknete svog omiljenog TV programa kako biste mogli igrati partiju karata s usamljenim prijateljem u staračkom domu.

Božja radikalna ljubav

Bog ljubi agapeom koji nadmašuje sve druge. Nije nas trebao stvoriti, ništa nije mogao dobiti time što nas je spasio. On je potpuno savršen i samodostatan u sebi kao Otac, Sin i Duh Sveti.

Ipak, Pavao piše: “Bog dokazuje svoju ljubav (agape) prema nama time što je Krist za nas umro dok smo još bili grešnici” (Rim 5,8). Bog nije čekao da pokažemo svoju ljubav prema njemu. Izlio je svoju ljubav prema nama “dok smo još bili grešnici”.

Taj potpuni čin božanskog sebedarja velika je tajna. Doista, gotovo se čini da takva ljubav proturječi samoj Božjoj naravi. Bog koji od nas ne treba ništa, daje sve za nas.

Papa Benedikt sažima ovaj duboki paradoks kada piše da je Isusova „smrt na križu vrhunac tog okretanja Boga protiv samoga sebe u kojem se On daje da bi čovjeka podigao i spasio. Ovo je ljubav u svom najradikalnijem obliku” (br. 12) — ljubav koja je preobrazila svijet!

To je također, uči Papa, ljubav koja preobražava eros. Erosu nije oduzeta vrijednost pred kršćanskim agapeom. Naprotiv, agape baca potpuno novo svjetlo na pravo značenje erosa.

Eros je, kada se pravilno shvati, ulaz u agape. Romeo nikada ne bi imao priliku voljeti Juliju zbog nje same da prvo nije osjetio snažnu želju da je ima zbog sebe.

U klasičnoj tradiciji eros se shvaćao kao oblik ekstaze (grč. ek-stasis), što doslovno znači “stajati izvan sebe”. Zanos koji osjećamo pred nečim ili nekim lijepim budi u nama snažnu želju da postanemo jedno s tim nečim ili nekim. Od takve želje čak nam se može zavrtjeti u glavi.

Naše iskustvo erosa, ako nije ocrnjeno našim grješnim sklonostima, može nas tako dovesti do razumijevanja nečega o Božjoj strastvenoj ljubavi prema nama.

“Ljubav”, piše papa Benedikt, “doista je ‘ekstaza'”, ali “ne u smislu trenutka opijenosti, već radije kao putovanje, neprekidni egzodus iz zatvorenog sebe okrenutog prema sebi prema svom oslobađanju kroz sebe -davanja, a time i prema autentičnom samootkrivanju i zapravo otkrivanju Boga” (br. 6).

U tom smislu kršćanstvo afirmira erotsku ljubav. Zapravo, budući da eros ima tako snažan utjecaj na nas, Sveto se pismo uvijek iznova oslanja na erotske slike kako bi nam pomoglo dokučiti beskrajne dubine Božje agape. Erotska ljubav je naređena, i na kraju kulminira, sakramentom ženidbe.

Posljedično, ne bismo se trebali iznenaditi kada otkrijemo da nam Bog govori u bračnim slikama. “Ja ću je namamiti; Odvest ću je u pustinju i progovorit ću srcu njezinu“, kaže Bog izraelskom narodu po proroku Hošei. “Zaručit ću te zauvijek. Zaručit ću te u vjernosti i upoznat ćeš Gospodina” (Hoš 2,10.21-22). Naše iskustvo erosa, ako nije ocrnjeno našim grješnim sklonostima, može nas tako dovesti do razumijevanja nečega o Božjoj strastvenoj ljubavi prema nama.

Euharistija je ljubav

Papa nas ipak poziva da se prisjetimo da ne trebamo tu stati. Nestalnost željne ljubavi (eros) mora ustupiti mjesto čistoći nesebične ljubavi (agape). Ta se preobrazba u potpunosti može dogoditi samo našim sudjelovanjem u božanskom agapeu crkvenih sakramenata, osobito svete Euharistije.

“Euharistija nas uvlači u Isusov čin samoprinošenja”, piše papa Benedikt. “Ulazimo u samu dinamiku sebedarja. Slika braka između Boga i Izraela sada se ostvaruje na način koji je prije bio nezamisliv” (br. 13).

Enciklika pape Benedikta poziva nas da ispitamo svoje motive za sudjelovanje ili zapuštanje sudjelovanja u svetoj Euharistiji. Prečesto ovaj veliki sakrament promatramo u smislu erosa. Prebrzo se pitamo: “Što ću imati od odlaska na misu ove nedjelje?”

Papa nas poziva da liturgiju promatramo u smislu agape. Naše sudjelovanje u misi nije ništa drugo nego sudjelovanje u Kristovom potpunom i posvemašnjem predanju sebe – stvarno dioništvo u samom Njegovom Tijelu i Krvi, koji su za nas jednom ponuđeni na križu, i neprestano nam se iz tjedna u tjedan nude kod Jaganjca. Velika je to svetkovina.

Romeo je umro za svoju voljenu nevjestu Juliju zbog tragične pogreške. Shakespeareova priča je priča o erosu koji je pošao po zlu. Ali Isusova smrt za Njegovu ljubljenu Zaručnicu Crkvu nije bila greška. Evanđelje je priča o pobjedi agape.

Dakle, što je prava ljubav? “Ljubav je,” piše papa Benedikt, “Božja” jer dolazi od Boga i sjedinjuje nas s Bogom. To nas čini ‘mi’ koje nadilazi naše podjele i čini nas jednima, dok na kraju Bog nije ‘sve u svemu’” (br. 18).